Svijetlo svijeta prvi put sam ugledo 17.03.1906., a samo dva dana kasnije sam prvi put ušao u novu župnu crkvu Svetog Trojstva, na kršenje, da primim ime Pero, baš tako kako nije imo u rodu niko prije punih sto godina.
Ali ni to ne potraja dugo, samo jednu godinu dana kasnije rodi se moj mlađi brat Vlaho i umrije nakon par mjeseci. Prijave smrt župnom uredu ali ovaj nekom zabunom učini grešku, te tako prekriži da je umro Pero umjesto Vlaha. Pet godina kasnije sve moje vršnjake pozvaše u školu, ali mene ne pozvaše. Na pitanje roditelja o tome bilo im je rečeno da Vlaho ima samo pet godina. Onda opet ispravke u matičnim knjigama, tako da i osnovnu školu i vojsku mogoh izvršiti u redu.
U vojsku bijah uzet 1926. za Pješadijski puk Kraljeve garde u Beogradu. Stupih u vojsku 01.04.1927 za rok od 18 mjeseci. Od svih Majkovaca te godine bijo sam uzet ja sam.
Prve poteškoće nastupiše odmah treći dan po dolasku, kada svi vojnici moradoše pored imena i prezimena reći i narodnost. Četrnaesta četa Pješadijskog puka đe sam ja bijo određen bili su vojni okrug Gatački, Pljevaljski i Podgorički, i kako dodatak sedam Srba Šabčana. Ukupno 120 regruta, zvana Crnogorska četa, od toga upisano 119 Srba i ja jedini Hrvat. Pri upisu i mom izjašnjenju poče oko mene natezanje. Osobito se svojski uplitao kaplar Milan Vučić rodom iz Dvrsnice, a stalno nastanjen u Slanomu. On nastavi sa izrazima “Otkud ti možeš biti Hrvat kad si rođen u Majkovima, kakav je to Hrvat, vidi?”, ali ga malo iza toga ušutka podporučnik Ivan Maričić, jedini Hrvat katolik u četvrtom bataljunu. Maričić mu odbrusi ono po srpsku “Ti ćuti, bre, on zna ko je on i odakle je. Ima da se piše kako on to hoće”. I upisaše Hrvat, republikanac, u zagradu kasnije umetnuše komunista. (Milan Vučić i ja bili smo čuvari tt linija u Slanomu kroz drugi rat do mog hapšenja)
I to me je jako skupo došlo. Kasnije sam prilikom ubojstva hrvatskih zastupnika u skupštini i ranjavanja vođe Hrvata Stjepana Radića i ja kažnjen kako nepristojan vojnik na dva puta po sedam dana isti čas, od komandira čete poručnika Vladete Bisića, s tim da me se odmah sprovede u zatvor, uz popratno pismo komandiru zatvora potporučniku Mišković Milanu. Sjutri dan me auto iz zatvora odvede u bolnicu „da im ne umrem u zatvoru, mrcina jedna komunistička“. U bolnici me držaše dva mjeseca, iako je iz obadva uha uvijek curio gnjoj od Miškovićevih bratskih osjećaja. Nakon dva mjeseca upita me mladi doktor Krstić pri pregledu “jel, bre, kako je?”. Ja odgovorih “gospodine doktore, lijepo mi je glava sva utrnuta i sve me boli”. “Lijepo, lijepo, a odakle si ti lijepo”. Sad viđeh, ali drugačije ne mogoh, i rekoh od Dubrovnika. “Da, Dubrovčanin”, uze listu i gleda, “i još k tome Hrvat i komunista. Ideš sutra u komandu”. Ja mu rekoh da je to nemoguće, jer se sada liječim na kvarc lampi, što se ne smije prekidat za još 32 dana, jer se liječim do sad 8, a moram 40. “Ćuti, bre, ideš sutra u komandu”. Sutradan stigoh u komandu sav slomljen i gluh, javih se naredniku Živanu Radojeviću. On kad viđe da sam sasvim gluh odvali mi još dvije “Bre, pička ti materina, što si došo kad si taki”, i on me posla opet u bolnicu na svoju odgovornost. Učinih opet mjesec dana, ali bez kvarc lampe.
Kroz to vijeme moji doma, kako ne dobiše pisma, upute komandiru čete brzojav i platiše odgovor na deset riječi, što je sa mnom. Odgovora ne dobiše nikada. Ni ja poslije toga nijesam više bijo slat na dvorsku unutrašnju službu nikada, niti od tada više u blizini viđeh Kralja Aleksandra nikada. Od tada do konca roka 01.10.1928. probah sve muke progonstva i patnji. Napominjem da je od 120 regruta izdržalo godinu i po dana samo 45 vojnika, a samo su dvojica ubijena na smrt odmah, i to Dimitrije Šundić Crnogorac i Aleksa Ćuk iz Bileće. Prvoga nosi na duši Aleksa Bjeletić, drugog podnarednik Simo Koron. Ostali odoše kući nesposobni. Pri mom odlasku komandir čete me upita “Bre, Cvetoviću, zar nećeš dati ruku na pozdrav”. Rekoh mu “da su mi i obadva oka ostala kod vas, ni za njih vam nebi dao ruku na oprost”. Odoh odatle živ i nikada ne mogah zaboraviti to, kako ni boli ni šikaniranja radi hrvatstva i tog komunizma.
Stvari su tekle dalje i ja se uključih u Hrvatsku Seljačku Stranku pod vodstvom Dr.Vlatka Mačeka, te u toj stranci postah predsjednik Mjesne organizacije Majkovi, te u isto vrijeme i predsjednik Općinske organizacije Orašac to jest nad svih 10 organizacija. Na tom položaju ostadoh sve do konca 1944., to jest do raspada stranke, i skoro svi Majkovci također, svi osim dvojice. U isto vrijeme, 1941. u početku, bio sam izabran ispred HSS za Načelnika Općine Orašac. Majkovci glasovaše za me svi do jednog i prvi put u povijesti općine nitko, pa ni Srpska Radikalna Stranka, ne postaviše mi protukandidata na izborima. Po svojoj volji ostadoh tu kratko vrijeme i onda osta podnačelnik i moj zamjenik Antun Skosur iz Orašca. Sve četiri godine rata proveo sam kako službenik i čuvar tt linija u Slanomu pri Telegrafsko-tehničkoj sekciji Dubrovnik. Bio sam ja kako načelnik općine i član Akademije znanosti i umjetnosti, i Miho Natrlin iz Cavtata, isto načelnik Cavtata.
Partizani iliti Narodno-oslobodilačka vojska došli su u Majkove i ostala sela Dubrovačkog kotara 17.10.1944. Sada i opet nastadoše nove muke, kazne i progonstva. Ja sam se našo bolestan, tako da sam se 20.10. prenemogo 12 puta, a sjutri dan 8 puta i još par dana po jednom (bolest – potres mozga). Tada mi, par dana iza toga, reče jednom A.S. iz Slanoga da je došlo sa našeg mjesnog odbora da se mene likvidira. Predsjednik odbora bijo je Pero Lanzibat(Tovarica) a tajnik Ivo Perajica(Matrus). Ko je taj spis poslo od njih dvojice ja ne znam, a ni zašto su to imali učinit. A.S. mi je rekao da se baš on potrefijo tuj i da je njega pito Miho Mrnarević, koji je tu stvar dobijo u ruke, kakav sam ja čovjek, i da mu je on reko, ako se takne u mene koga bi se onda poštedilo.”Ja ti jamčim za njega da je on dobar i vrijedan čovjek”. „I dali smo odgovor da se ti ne moreš likvidirati za sada, jer nam puno trebaš radi popravka tt linija”. “Pero, nemoj večeras ići kući, a niti odi spavati u svojoj sobi, skloni se neđe drugo. Ako te ipak noćas uhvate, pozovi se na mene da ne pogineš.” I tada je prošlo u redu, ali kasnije na podmetnuti klip se spotakoh i tako upadoh u zatvor i to 05.08.1945., i u zatvoru ostadoh dvije godine i dva mjeseca.
Najprije sam bio optužen kao ustaša i predan Sudu nacionalne časti. Ali tuj bijahu ljudi Pelješčani, moji raniji stranački prijatelji. Oni odbaciše moju optužbu s tim što je ispitao neki Đurović s Pelješca. Da oni, taj sud, nije kompetentan da mi sudi. Onda me predadoše vojnom sudu Dubrovnik. Ovi, kad viđe spise, opet odbaci da nije kompetentan da sudi. Zatim me predadoše vojnom sudu u Splitu i ovaj kad viđe spise vrati me treći dan opet u Dubrovnik. Onda me predadoše civilnom Narodnom kotarskom sudu u Dubrovniku. Ovaj me je držo opet šest mjeseci u zatvoru dok ureče raspravu ( premda je u međuvremenu i predsjednik Mj.N.Odbora Pero Lanzibat ponovio svjedočenje pred dubrovačkim sudom da sam ustaša, jer sam na dan 15.08.1944 pozdravijo svoga šefa sekcije ustaškim pozdravom „za dom spremni“). Dva dana prije rasprave u zatvoru mi službeno priopće da meni rasprave neće biti jer mi se odgađa na neizvjesno vrijeme. Opet nakon par dana, pod jakom stražom, poslaše me brodom opet u Split. Ovi me opet poslaše Sudu komande područja Split, ovi me opet poslaše sudu komande područja u Kaštel Sućurac, ovaj kad viđe spise vrati me po istom stražaru opet nazad u Split, jer da to njima ne pripada. Onda me Splitska vojna Komanda preda 19. Udarnoj diviziji u Knin, a ovi me onda prihvate i osude na 20 godina teške robije sa pravom žalbe u roku petnaest dana. Dadoše mi papir i olovku, i ja sam se žalijo na nepravednu i visoku kaznu. Isto se tako žalijo i Državni vojni tužitelj Branko Ružičić na blagu kaznu. On traži kaznu smrti vješanjem.
Divizijski Vojni Sud u Splitu
Sud br 43/46 6/3/1946 g
U IME NARODA
Divizijski vojni sud u Splitu sastavljen od poručnika Jenjić Mihajla kako presjedatelja, te poručnika Sikavica Ćire i borca Pavosavić Gojka kao prisuditelja, u prisustvu tajnika suda poručnika Klarić Ive, kako zapisničara, i zastupnika optužbe J.Tužioca 19. Udarne Divizije Ružičić Branka, u krivičnom predmetu protiv Cvjetović Pera zbog djela iz Čl.2. toč. 1.,2.,3. i 4. odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj i čl.11. i 4. zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, na javnom pretresu održanom dana 04.03.1946. g. donio slijedeću
PRESUDU
okrivljeni Cvjetović Petar pok.Stjepana i majke Ane, rođen u Majkovima 1906.g., nadziratelj PTT linija, Hrvat, rimokatolik, pismen, služio bio Jugoslavensku vojsku, oženjen, slabo imućan. U istražnom zatvoru od 06.08.1945 g.
Kriv je:
1) što je god 1941. nakon sloma bivše Jugoslavije, a po dolasku ustaša, kao zakleti ustaša primio dužnost ustaškog povjerenika u Majkovima, pa je za vrijeme vršenja te dužnosti kroz mjesec dana, i nakon toga i kroz čitavo vrijeme okupacije kao nadziratelj TT linija u Slanom, isticao pred drugima svoju ustašku svijest, pokazivao svoju ustašku legitimaciju, govoreći da je uvijek “za dom spreman”, organizirao seosku ustašku miliciju i govorima vršio propagandu u korist okupatora i njegovih pomagača, te je tako prigodom dolaska domobrana u Majkove održao pozdravni govor i pozdravio tzv. Poglavnika kao oslobodioca i tvorca Nezavisne Države Hrvatske, dakle bio ustaša organizator i propagator, pa je time počinio krivično djelo iz čl.3. toč.6. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države.
2) što je početkom mjeseca lipnja 1945 god. u Majkovima primio u svoju kuću u dvije uzastopne prigode odmetnika Nikolu Buruma i još neke njegove nepoznate drugove davši im hrane, dakle pomagač naoružanih odmetničkih bandi, pa je time počinio djelo krivično iz čl.11. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države
3) što je dana 03.08.1945 u Majkovima primio u svoju kuću četvoricu naoružanih odmetnika, škripara, među njima Nikolu Buruma, Radelj Velimira, nekog Radića i još jednog nepoznatog, počastio ih večerom, a Velimira Radelja sakrio u svoju kuću do idućeg dana. Osim toga istom Radelju predao jednu vojničku pušku sa 40-50 metaka i jedan par gumenih cipela. Tom prilikom govorio je gore spomenutima odmetnicima da je osnovana vlada NDH na čelu sa Mačekom i dr.Krnjevićem kao podpredsjednikom i dr.Pavelićem kao vojskovođom. Dakle pomagao odmetnike oružjem, hranom i odjećom i vršio propagandu koja sadrži poziv na nasilno obaranje vlasti postojećeg državnog uređenja, pa je time počinio djela iz čl.11. i čl.9. toč.1 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, pa ga Sud na osnovu čl.4., 9. toč.1 i 11. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države i primjenom čl.5. toč.4. Zakona o vrstama kazne
Osuđuje
na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od 20(dvadeset) godina i gubitak političkih i pojedinih građanskih prava osim roditeljskih u trajanju od 10(deset) godina. Vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 06.08.1945. do danas uračunava se u izdržavanje kazne.
Obrazloženje
Nadležnost vojnog suda temelji se na propisima iz čl.7. stav 2. Zakona o uređenju i nadležnosti vojnih sudova.
Okrivljeni priznaje da je odmah po padu bivše Jugoslavije a po dolasku ustaša postavljen na dužnost za ustaškog povjerenika u Majkovima. Tu dužnost je okrivljeni vršio mjesec dana, a zatim je nastavio dužnost nadzornika TT linija u Slanomu đe je ostao do oslobođenja. Kroz to vrijeme je svugdje i na svakom mjestu ispoljavo svoju ustašku privrženost, uvijek je pozdravljao ustaškim pozdravom, sudjelovao u organiziranju seoske ustaške milicije kad je primio i pušku. Prilikom dolaska domobrana u Majkove održao je pozdravni govor i pozdravio poglavnika kao oslobodioca i tvorca NDH.
Da je okrivljeni zaista bio okorjeli ustaša dokazuje i činjenica da je po oslobođenju došo na jedan masovni sastanak u službenoj uniformi NDH sa kapom na kojoj je stajalo slovo U. Skinuo je kapu pošto je bio opomenut. Svoje razorno djelovanje protiv NOP-a i naše mlade države nije prestao ni po oslobođenju, već i tada s njim nastavlja, iako tada nije bio pozvan na odgovornost radi svoje ranije političke djelatnosti i iako je i dalje vršio dužnost nadziratelja TT linija, kako što i sam priznaje. Povezuje sa naoružanim odmetničkim bandama, daje im sklonište u svojoj kući, pomaže ih hranom, odjećom, obućom i oružjem i skriva ih od narodnih vlasti. Iz iskaza svjedoka Radelj Velimira koji je zajedno sa ostalim komitarima bio kod optuženog sud je stekao uvjerenje o težini njegove krivice. Sad i okrivljeni priznaje da je bandit Burum Nikola s još nekima k njemu u kuću dolazio tri puta. Prvi put im je dao hrane, drugi put nije, a treći put ih je dobro počastio i dao im hrane za put. Okrivljeni ne priznaje da je za njih pripremio večeru međutim iz iskaza svjedoka Radelj Velimira se vidi da je okrivljeni zaista za njih pripremio posebnu večeru. Isto se tako iz iskaza gore pomenutog svjedoka vidi da je okrivljeni njemu sam ponudio pušku sa 40-50 metaka, ne da su mu je oni zatražili. Koliko je okrivljeni njima bio privržen vidi se iz toga što je davajući pušku rekao: ljubomorno sam je dosada čuvao ali je vama dajem jer ste moja vojska i politički istomišljenici. Iz iskaza svjedoka Radelj Velimira se također vidi da je okrivljeni te večeri živo razgovarao o politici sa odmetnicima i o tome kako je obrazovana vlada NDH u kojoj se nalaze Maček, Krnjević i Pavelić.
Na osnovu iskaza Radelj Velimira kako i ostalih činjenica koje proizlaze iz priloženih obavijesti i karakteristika Sud je obranu okrivljenog odbacio kao neosnovanu i ničim dokazanu.
Kod odmjeravanja kazne Sud je okrivljenom uzeo u obzir kao otežavajuću okolnost što je na samom pretresu pokušao poricati svoja ranija priznanja, a kao olakšavajuću okolnost što nije počinio neko teže krivično djelo i radi slabog imovnog stanja nije izvršio konfiskaciju imovine. Na osnovu gore izloženog bio je red presuditi kao u dispozitivu ove presude
Smrt Fašizmu Sloboda Narodu
Zapisničar Poručnik Predsjedatelj Poručnik
(Klarić Ivo) (Jenjić Mihajlo)
Pečat 19. Divizijski vojni sud u Splitu
***
Divizijski vojni sud u Kninu
broj 13. 73/47
29. Augusta 1947. godine
Divizijski vojni sud u Kninu rješavajući dana 29. Augusta 1947 god. o primjeni Ukaza o pomilovanju vojnih lica od 9. Maja 1947. god. u krivičnom predmetu protiv Cvjetović Pera pok.Stjepana koji je presudom Divizijskog vojnog Suda u Splitu rd br 43/46 od 6/3/1946 god. osuđen na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od 20 (dvadeset) godina i gubitak političkih i pojedinih građanskih prava osim roditeljskih u trajanju od 10 (deset) godina. a koja mu je kazna snižena rješenjem Vojnog Suda II Armije II sud broj 197/46 od 28 Augusta 1946. god. na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od 6 (šest) godina i gubitak političkih i građanskih prava osim roditeljskih u trajanju od 3 (tri) godine, donio je
Rješenje
U smislu člana 1. Ukaza o pomilovanju vojnih lica od 9. Maja 1947. god. Daje se pomilovanje i oprašta se dalje izdržavanje kazne i lišenje slobode sa prinudnim radom osuđenom Petru Cvjetović pok Stjepana te se isti pušta na slobodu.
Razlozi
Pregledom spisa po krivici imenovanog i podataka prikupljenih povodom molbe osuđenika Sud je stekao uvjerenje da imenovani ispunjava sve uslove iz članka 1. Ukaza o pomilovanju vojnih lica od 9. maja 1947. god. i tačke 1. Uputstva za primjenu Ukaza od 19.Maja 1947. god., a da se na njega ne odnose ograničenja iz člana 2. i 3. Ukaza, pa je radi toga valjalo riješiti kako gore, jer je utvrđeno da je imenovani bio od 18. oktobra 1944. mobilisan i dodijeljen Komandi dubrovačkog područja, saobraćajni odsjek, u četu za vezu a potom u XXIII TT tehničku sekciju Dubrovnik. Ovim rješenjem i primjenom ukaza o pomilovanju vojnih lica nije oproštena i kazna gubitka političkih i pojedinih građanskih sloboda osim roditeljskih u trajanju od 3(tri) godine.
O tome obavijest:
1/ Cvjetović Petar pok. Stjepana, preko Ministarstva unutrašnjih poslova NR Hrvatske odjela za izvršenje kazni Zagreb
2/ Ministarstvo unutrašnjih poslova NR Hrvatske odjel za izvršenje kazni Zagreb radi izvršenja
3/ Javni tužilac Divizije radi znanja
Smrt Fašizmu Sloboda Narodu
Sekretar: poručnik Zamjenik predsjednika, kapetan
/Jakšić Risto/ /Jaćinović Mile/
Pečat: Divizijski vojni sud-Split
Još nešto malo o tome. Ovdje je sve svedeno na najkraće osim službenih spisa koji su tačni u slovo. Može se ipak viđeti zašto sam uvijek bio kriv. Optužnicu i drugu presudu od armijske oblasti nijesam mogao sačuvati, kako ni prepis žalbe na prvu presudu, jer su mi bile samo pročitane. Znam samo da je stalo u drugom da se žalba javnog tužioca odbija jer nije naveo ništa novo osim onog što je prvom sudu već bilo poznato. Žalba okrivljenog Petra Cvjetovića uvažava se djelimično, jer kada bi bilo sve onako kako on tvrdi onda okrivljeni ne bi smio ni biti kažnjen. Odma po dolasku partizana 17.10.1944. k meni je u službu došao i Milan Vučić. Počeše i optužbe na što me sekcija upozori. Ja im rekoh sve o tome i oni se sami brzo uvjeriše o tome. Onda mi savjetuju da se čuvam. Ja zatražih premještaj neđe daleko i dobih u Metkoviću. Dekret za premještaj stiže u Slano 5.8. i ja isti dan bijah riješen slobode.
Malo zatim Milan Vučić bi sudskom presudom, radi krađe žice gvozdene i bronzane, otpušten iz službe, s tim da se više u cijeloj Jugoslaviji ne smije primit u tu službu, pa premda je bio istaknuti simpatizer partizana i tog pokreta.
Drugi slučaj. Iz Majkova pored mene bio je još od kuće odveden i osuđen kasnije u Dubrovniku i Luko Rajković pok.Đura na 20 (dvadeset) godina. Otac dvoje male muške djece i teže bolestan na plućima. Otpremljen kasnije u Lepoglavu, odakle se javljao neko vrijeme, a onda se više za njegovu sudbinu ne zna ništa. Kod kuće mu ostala stara majka udovica i mlada žena sa dvoje muške djece, sa tugom u srcu za nepoznatom sudbinom. Luko je bio uzet u vojsku NDH u jednu ustašku vojnu jedinicu, to nije grijeh.
Napominjem još i to što sam nepažnjom preskočio. Prilikom moga vjenčanja dana 14.10.1934. spremili smo dobar pir. I tako tri dana prije, to jest u četvrtak, peče se kruh i goni djevojčina roba konjem ili mazgom, ko što ima, ito se lijepo iskiti griva i rep. Tako sam i ja sa tako iskićenom mazgom pošo u subotu popodne u Slano dognati svećenika Dum Karla Lovca iz Dubrovnika, da me on vjenča, jer tada u Majkovima nije bilo župnika, a on je opet moj prvi rođak. Pa premda su čitavo jutro crkvena zvona zvonila u jedan kraj, klecala, i bilo objavljeno da je u Marselju u Francuskuj ubijen Kralj Aleksandar I Karađorđević. Ljudi HSS u Slanom začude se tom mom gestu ali me slanjski žandari ne opaze i tako izbjegoh hapšenje (jer pokazujem veselje). Dođoh kući i nađoh brzojav žandarmerijske stanice Trsteno da se javim na stanicu od 11-12 sati noću, ukoliko ne, bit ću prisilno sproveden ( Dok su put, mostovi i svi objekti morali biti čuvani stalno od seoskih redara i žandara. Sve je bilo u pripravnosti da ne izbije nered od Hrvata.) Ja sam se opro da neću, ali me otac ipak nagovori i odoh sa mojim rođakom Antunom Cvjetović i stigosmo tamo u 11. sati noću. Žandari su tražili moju lojalnost prema državi i da odgodim svadbu. Ja im kažem da je to nemoguće jer je sve spremno, kruh, meso, svati i pop je iz Dubrovnika stigo. Tako ih pređoh i nagodismo se da ću ja u crkvu i iz crkve do đevojke sam sa svatovima, a djevojka neka ide kako ona zna. I pristali su (Nijesu poznali naš običaj). Sve je bilo u redu, bez pucanja i pjevanja putem, dok ni moji ni kod djevojke sve do jutra nijesu bili sigurni hoće li biti pir, hoće li me žandari pustiti kući. Ipak je bilo sve u redu.
/ iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova’, Pero Cvjetović – Peruško, stranice 324.- 337. /
