Moje selo proteže se u dugom luku u vidu polumjeseca, iza koga luka stoje visoka brda a ispred toga luka plače obale divno i uzbudljivo Jadransko more u kome plivaju i naši divni otoci, baš kako da su upravo izrasli iz tog mora. Kroz selo prolazi zasada jedna jedina cesta, i to Marmontova cesta, kako jedini kolni i automobilski put i to bez ikakvih priključaka. Kroz selo osim toga prolazi još i telegrafsko telefonske linije za Metković i Dubrovnik, kako i električni dalekovod za Slano i neke otoke.
Upoznavajući se sa Selom Majkovi moramo najprije znati položaj i vezanost mjesta. Majkovi se dijele na dva istoimena sela i to Majkove donje, koji u svemu čine i zapremaju dvije trećine ukupnog sela, dok Majkovi gornji čine jednu trećinu. Sa južne strane jedni i drugi Majkovi imaju svoju granicu poprijeko, od mora do Hercegovine, dakle širinu čitave Dalmacije. Na sjeveru Donji graniče sa Slanome a Gornji na jugu s Dubravicom i Mravincem, zaselak Riđica, koji otalen prema Dubrovniku idu paralelno po dva sela. Majkovi su sa tri strane okruženi dosta visokim brdima, a sa četvrte imaju lijep vidik na more.
Povijest i predaja posvećuju pažnju i pričaju o dvjema brdima i kako svako ima ime svoje i zašto je tako. Na jugu je Grdni vrh koga zovu i Grdanji vrh. Na vrhu toga brda stoji veliki kameni križ, kojega je zub vremena jako narušijo, a kod križa se nalazi velika gomila kamenja sa koje se pruža najbolji vidik na sve strane tadanje Republike. Predaja kaže da su u starija vremena na ovo brdo izvodili teži zločinci i tuj se kamenovali, pošto bi se u veče dan prije toga na tom brdu naložijo veliki oganj, tako da vas narod, iz svih okolnih sela i otoka, vidi i osjeti kako se kažnjava onaj ko neće da bude poslušan, pokoran i pošten. Kažu da je čitav narod sela morao da izađe na mjesto i svi da bace kamen na tog zločinca, kako znak kazne i svoga nepristajanja uz njega, preziranja njega i djela koje je on počinijo, kako pogrdu, pak da se zato i zove tako, Grdni vrh, ali ga mi sad zovemo Grdanji vrh.
Drugo brdo, nasuprot njemu malo južnije, zove se Želin Glas, vrh kojega po sredini siječe granica Majkova i Dubravice, a dijelom i Riđice. Sa ovog brda prostire se lijep pogled prema Dubrovniku te moru i morskim otocima. Ispod brda jednim proplankom prolazi Marmontova cesta ispod koje stoje strme stijene, zatim lijepi zeleni pojas crnogorične šume do mora. Ovaj proplanak se zove Gajina i pruža prolaznicima čaroban pogled, jer ustavja skoro sve strance koji prolaze pješke ili biciklima, kao i one s autima, pa tuj mnogi parkiraju i noće. I ja sam slušao od takvih ljudi da ovakav pogled pruža se oku samo na jednom mjestu u južnom Francuskoj, prolazniku koji željno promatra ljepotu prirode pred sobom, jer vidi stalno Dubrovnik, Gruž i Lapad, Orašac, Trsteno, te otoke Grebene, Koločep, Lopud, Rudu, Šipan, Jakljan, Mljet, Korčulu i poluotok Pelješac.
Od dvije do tri stotine metara ispred Gajine stoje stijene Orlovići. Sjeverno od Gajine proteže se dugačko poljce, ispri kojeg desnom stranom počinju kuće sela Majkova gornjih, zaselak Rožetići. Od Gajine do poljca ima jedna mala uzbrdica, kojih pedeset metara. ali je sva motorna vozila prilično dobro osjete. To je mjesto zvano Krs. Kamenje je veoma puno kremena. Odma do njega stoji dosta velika ledina zvana Bojči gruda. Predaja kaže da je na tom mjestu ili ledini prolivena posljednja krv pobunjene kmetske vojske pod vodstvom majkovskog kneza Gredelja, koji da je nepripravan zatečen u zoru na spavanju od dubrovačke vojske i tako sve potučeno, a knez Grdelj da je odveden ko zarobljenik u Dubrovnik. Bitka je bila god. 1399. Knez je uz teške dane života u zatvoru dočekao i smrt a da nije nikada znao što je od njegove rodbine, a niti je znala rodbina. Bliža rodbina nije smjela dalje od granice Majkova, pa kažu da bi izlazili na ovo brdo, plakali i naricali kad će čuti željni glas, ali glasa nije bilo. Sve što su mogli znati bilo je preko ispovjednika, da je knez Grdelj umro u zatvoru. Na pitanje o ispunjenju posljednje želje da je reko ‘Želim glas znati kako je moje jadno selo’, te da je to brdo po tome i dobilo ime. A sva sasječenja Gredeljeva vojska da je pokopana na jedno isto mjesto i stavljen veliki križ. Od križa danas nema ništa osim imena Krst, po kom se to mjesto prozvalo, a zemlja Bojči gruda.
Odma na desnu stranu od krsta prema selu još je jedna teška uspomena zvana Kužine. Za ove se kaže da je jednom kuga poharala taj zaselak i uništila ih do temelja, ostavivši za sobom samo četvoricu žive čeljadi, a svi ostali da su tu pokopani, pak se zato zove Kužine. I od tada je selo uzelo za zavjet don Fabijana i Sebastijana na 30.01., pak se ne radi ni do danas. Pak se kaže da je kuga prestala i da nije zahvatila sve selo nego samo vrh sela, taj zaselak koji je malo odvojen od ostalog sela.
Druga dva brda na kraju sjeverno od Majkova zovu se Neprobić i Ograđenica, a protežu se poviše brda Gradine poviše Slanog, i zadiru duboko u Hercegovinu sve do Orahova Dola. Tako je u starija vremena bila utvrda kada se zna da je na brdu zvanom Gradina poviše Slanoga bila i stanovala rimska vojna straža koja je brojala pet stotina noružanih vojnika, spremnih uvijek za borbu. Ne računajući tuj poslugu, kako ni članove njihovih obitelji, ni privatno žensko osoblje, jer obični vojnici nijesu smjeli biti oženjeni, sem starješina. Straža je bila smještena da čuva uvalu Slano ili kako se onda zvala Pardua. Sa takvom poslugom znao se broj popeti i do tisuću i dvije stotine osoba. Čuvala se uvala Slano i Brnakovo od upada gusara s mora, te da zaštiti brodove koji su se tuj sklanjali, kako od pomorskih gusara tako isto i od kopnenih oružanih bandi koje bi iz današnje Hercegovine ovuda najlakše prodirale na more, jer je ovo najprikladniji prirodni put iz Hercegovine i obratno, s tako podesnom uvalom morskom i ravnom dolinom dugačkom skoro pedeset kilometara na pravcu Slano, Zavala, Popovo polje, Strujići, Ljubinje, Stolac. Stoga je sa Neprobića i drugih brda bilo moguće kontrolirati i zadržati napadača koji se ne bi mogli lako probity, računajući tada na konjanike, ako nijesu bili brojčano jaki. I tako se po tome brdo prozvalo Neprobić.
Malo od njega južno stoji Ograđenica, za koju predaja kaže daje bila ograđena zidom na vrhu, đe je stala isturena vojna straža sa Gradine, tako da ih neprijatelj nebi mogo iznenaditi i zaskočiti. Oba ta brda sada su gola, brez šume i puno su kamenita. Pak i danas skoro od svih naših brda ova dva najprije osjete zime i pokažu snijeg. Sa svih njih pruža se lijep vidik na more, na okolna mjesta i Hercegovinu, te školje Šipan, Mljet i Korčulu. Tako su eto ta brda i po položaju i ljepoti zadržali ime svoga značaja i do današnjih vremena. Između krajnjeg brda na sjeveru, Neprobića, i krajnjeg na jugu, Želin Glasa, stoje visoka, skoro bih rekao neprolazna brda osobito u starija vremena, poredana u vidu polu mjeseca, izim jednog proplanka na sredini sela zvanog Klanac gdje su smještene kuće Carevića. Danas još ih ima četiri i ne pamti se više. Oni su tuj smješteni da čuvaju taj klanac od pješačkih napadača koji bi se mogli probiti samo pješice sa južne strane preko Mravinca. Tuda postoji i nekakvi put za Kijev do u Hercegovini ili Golubinac, ali je u to doba od tuda napadaja bijo nemoguć.
Druga uvala koja je imala tako prirodni i tako karavanski put za Mravinac i preko njega za Hercegovinu, a takovog ima još reko bih što i danas, proteže se sa vrh Majkova između Grdanjeg Vrha i Želin Glasa počevši odmah od kuća što uz put stoje, uz jednu uvalu obraslu dubovom šumom i jasenovinom zvana Zagulja, danas u posjedu tri kuće Cvjetovića. Na kraju tog posjeda stoji i velika voda zvana Lokva. U ovoj uvali i posjedu kuća Cvjetovića ima veliki broj raznih građevina skoro začuđujuće i za današnje doba. U sredini je kuća na klak a sve ostalo u sušicu. Najbolje je još sačuvana kuća i nekoliko dalje gumno koje je služilo za vršenje žita. Predaja kaže da je onda prije živjela samo jedna obitelj, Zaguljević, i to tako jaka da se je iz te kuće s vremena na vrijeme mogo dići barjak svatova i to svoji momci u svojim odjelima pod svojim oružjem i na svojim konjima i s ostalim priborom. Ova je obitelj tako jako stala, na tako podesnom položaju, pa kad bi ostali ljudi opazili opasnost sve bi onda pobjeglo iz kuća i potjeralo vas svoj haivan i ostalo sve da skloni tamo na podesno mjesto zvano Pribojne, pod zaštitu svih ljudi u sklopu Zaguljevića. To nam svjedoče i danas imena mjesta uzduž puta gdje stoji malo ravno brdašce zvano Stražarica gdje je stalno stala straža. Južno od nje, u istom sastavu a poviše kuće Zaguljevića, stoji humak Đuraševa glavica, za koji je kako kažu neki Đuraš Zaguljević samo za svoju kuću držo stražu i tako jednom prilikom, a možda i više puta, spasio sve od sigurne propasti. Malo desno ispod Stražarice stoji mjesto zvano Pribojine. Predaja kaže, a i samo se po sebi vidi, da bi tu ljudi pribili vas hajvan sitni i krupni jer je podesno za obranu a po potrebi i za premještanje u raznim pravcima. Vas strah i bijeda starih Majkovaca iz prošlih vremena bacila bi se davno u zaborav da ne ostadoše ovi stalni svjedoci prošlosti.
Od nekoć moćne kuće Zaguljevića danas strše samo ruševine obrasle šumom skoro zasute zamljom. Skoro tako kako da tuj nije nikada ni bilo života te pametna razgovora ljudi sa svojim ukućanima i prijateljima o sticanju, čuvanju ili obrani, ili razgovora domaćica ili žena o načinu i odgoju djece i mlađih. Kako da nije ni bilo nigdje smijeha i pjesme mlađih djevojaka i momaka, njihovih šala i razgovora, različitih misli i želja, nade u budućnost,u kojima bi ih česta prekinuo smijeh momka ili plač malog djeteta kojima je osim hrane i života sve ostalo sporedno, sve izim hrane ili ‘daj mama’. Prestao je smijeh i plač, razgovor i misli. A sada je sve to zamrlo ostalo je samo ime koje nas podsjeća na prošlost nekoć moćne i jake obitelji za koju se kaže da su ih istjerale zmije, i ova obitelj da je nestala koncem četrnaestog stoljeća oko 1390. Tako je nestala jaka i daleko čuvena obitelj koja je nokoć bila štit i obrana života i imovine Majkova.
Dočim po neki predajama stoji da se posljednji Ivan Zaguljević nekuda odselijo sa svom svojom obitelji, ostavivši svoje napušteno imanje, jer da su ga potjerale otrovne zmije kojih je nekoć tu bilo mnogo, i da je pošao ali niko ne zna kuda. Imanje je bilo sve u jednom kompleksu, to jest cjelini, brez ičijeg miješanja, što se ne pamti drugdje u Majkovima a niti se danas može negdje drugo primjetit.
Stari ljudi pripovijedaju da se stvarno nekoć nije moglo proć kroz tu šumu uzduž ili poprijeko a da ne bi vidio barem dvije ili tri otrovne zmije, te da se pamte i dva slučaja da su zmije pritjerale čovjeka u bijeg, i da su se u oba slučaja spasili u bijegu bacajući sa sebe robu zvanu gunjac a koje su kasnije našli sve istrgane.
Jedan od tijeh slučajeva da je bijo da je čovjek bijo u lovu i naišao na veliki skup zmija prilikom njihova parenja u koji je on upalijo iz puške a zatim se eto imo ošta zabaviti. Zatim su pripovijedali moj djed i otac, oba su oni doživjeli duboku staros, da ništa nije od neko vrijeme prije a i za njihova vremena zmija ujela u Zaguljima. Ali je ovo prestalo biti tako god. 1938. kada je u sasvim rano proljeće zmija ujela u glavu mazgu Pera Cvjetovića, godišnjicu, koja je jedva ostala živa. Čak je toga dana bijo poprhnuo i snijeg, bila je Neđelja po Vodokrštima 16/4. mjeseca.
Drugi slučaj dogodijo se 1949 god. kada je opet poskok ujeo moju majku Anu Cvjetović u ruku dok je tuj skupljala dubovi šušanj. Poslije toga opet dva slučaja. Ovo napominjem jer je sada tu kako i svuda vrlo malo zmija ali skoro tu najmanje u Zaguljima od drugih mjesta. Tako je eto sada skoro slobodan prolaz kroz Zagulja, baš kako što je slobodan i prolaz putem Majkovi Mravinac I dalje prema Hercegovini brez ikakvog straha, smetnje ili straže.
Malo drukčije stoji s proplankom poviše Klanca, iza kojeg se uspinje put uz strma brda, u novije vrijeme popravljen i za konje da se more gonit teret na njima, iako napravljen sa rizikom i za teret i za mazge. Ovim su se putem u doba drugog svjetskog rata znale par puta spustiti oružane četničke bande te opljačkati crkveni novac crkve Sveto Trojstvo, te i pet privatnih kuća u raznim pravcima. Tako su jednom iz kuće Stijepa Kljunka pok.Stijepa otjerali vas živi inventar i ponijeli što su mogli. Koze su drugi dan pobjegle, nađene u našem brdu i opet vraćene u Majkove, ali im to nije puno pomoglo jer su opet do par noći ponovno otjerane i poklane. Napadaj je bijo vršen u pet puta. Peti je put jedan napadač platio i glavom. Bio je rodom iz Kijeva Dola, zvao se Mijo Vujinović Matov, a u kojega je nađena i četnička legitimacija koja je glasila: Mijo Vujinović Matov Popovsko Poljski Bataljon Strujići. Porobljene su kuće ovim redom: popova kuća Don Albert Segi, Mato Kljunak pok.Stijepa, te Stjepo Kljunak. Ove su kuće bile udaljene dosta jedna od druge. Te dvije kuće u mjestu zvanom Kovačići i to Kristo Cvjetović pok.Pava i Pero Cvjetović pok.Stijepa, obje isto veče, jedna uz drugu, to jest noću sedam trećega 1942 god. Posebna grupa bacila se na kuću Iva Kljunka pok. Mata i tako htjela sačekati pojačanje od kuće Cvjetovića kod kojih su ušli na prijevaran način. Ali ih je Kljunak opazijo na vrijeme, imao je vojničku pušku i nekoliko naboja, pak ih je dočeko odlučno. Nastalo je puškaranje jednih i drugih i tu je taj Mijo Vujinović poginuo. Ostali su se dali u bijeg, isto tako i ovi iz kuća obaju Cvjetovića, te su one dosta manje stradale nego bi bile inače. Napadači su bili mladi ljudi, dobro poznati kućama i položaju. To je veče bila grupa od osam oružanih ljudi za pljačku po kućama i nekoliko dalje grupa ženskih koje su čekale za nosit plijen. Tu noć vratile su se pak prazne, brez jednog druga i s jednim ranjenim, Lazom Vujinovićem. Prilikom bijega napadači su dosta plijena bacili. Tako eto Klanac ima uspomenu i iz naših vremena, iako tu noć u Klancu o tom nijesu ništa znali.
Pripovjeda se da je Križ sa svetim moćima bijo i tada kad je jednom Ivo Senjanin sa svojim Senjskim uskocima, iskrcavši se pod Banju kod Slanoga, pošo da robi Majkove i okolna sela. Bijo je od Majkovaca koji su ga prikupili u Stražarici i Priboinama sa jedne strane, te sa Motoruge sa druge strane, vruće dočekan. Još se tom zgodom pripovijeda da je neki Radeljević iz zaselka Rožetići bježo uz Motorugu, noseći sa sobom divnu svatovsku robu, a za njim je trčo jedan senjski uskok. Nakon dužeg trčanja, kad se domogao lake uzbrdice zvane (nečitljivo) Dubravica, poviče mu uskok “stani ti širogaća Vlaše, nećeš mi pobjeći ni odnijeti robu”. A ovaj mu odvrati “ne mori se senjski žabaru, nećeš me više stignuti, mene nije nikada tresla groznica”. Kada je to čuo uskok da se je odmah povratijo, jer na tom ostojanju nije ga mogao ni puškom pokoriti. Ali kroz to vrijeme Ivan Senjanin opazi sa Vratnika, ili kako neki zovu False Boke, ispri Šipana uz sami otok neke Mletačke Galije, a bijo je neprijatelj Mlečana kako i oni njegovi. A pošto su oni ovaj put bili dosta nadmoćniji Ivan pozove svoje uskoke i povrati se odmah pod Banju. Na povratku svrati ispred Crkve Svetog Stjepana i tu se pomoli i zavjetova se ako živ izmakne iz one opasnosti da će na čast Svetog Stjepana on darovati srebrnu kanđelu da se u njom pali ulje i gori svecu u čast. Stigo je pod Banju i uspio da se izveze na otvoreno more. Da je pored Mišjaka otočića nastala borba u kojoj je Ivan izgubio par uskoka i plijen. Kaže se četiri uskoka napustivši plijen, a spasi galije i uskoke, stiže u Senj, izvrši svoj zavjet i posla srebrnu kanđelu za Majkove po nekom dubrovačkom brodu na kom je kapetan broda bijo iz Šipana. Ovaj je preda Crkvi Svetog Stjepana na Luci Šipan umjesto Majkova, pa veli, nijesam ja zato griješan, svejedno je tu ili tamo, a meni je ovdi bliže, glavno da je predam Crkvi Svetog Stjepana. Kanđela se nalazi tamo i sada. Ja sam je vidio i zadnje promatro taj dar godine 1959. Divna je ta kanđela. To je eto što je vezano za uspomenu Crkve.
Izvora žive vode ima u Majkovima sasvim malo, jedino jedna zvana Drevenik kojih trista metara južno od Crkve Sv.Stjepana a oko pedeset metara poviše automobilske ceste. Ta je voda svedena na cestu i napravljen joj je rezervar god.1942. Premda je kod ceste izgrađeni rezervar čeko sagrađen od 1928. da tuj dođe voda tek 1942. Tako da putnici i prolaznici imaju vodu za piće. Osim onih par, to jest sedam kuća koje je troše za piće, nije za ništa drugo iskorištena, iako je voda jako laka i studena.
Predaja kaže da je za francuske okupacije i sam Car Napoleon Bonaparte bijo jednom naredijo svom Maršalu Lauristonu da mu pošalje te vode. kako mu je ovaj o toj vodi pripovijedo. Naredba je bila i izvršena.
Spominje se još jedna voda zvana Majkovica po kojom da je selo i dobilo svoje ime. Tačan izvor nije nam poznat, kako ni uzrok nestanka, svakako se zna da je u razmaku od kojih četresti metara jer u tom prostoru pri velikim kišama zimi svuda voda ključa iz zemlje.
Predaja kaže da su je seljaci sami zatvorili Pakljenom kožom, a to da je težak udes za vodu tekuću. Da se je uradilo tako da se goveđa koža dobro natopi vrućim katramom I stavi na izvor, a da se prethodno stavi tako zvani “bijelj” rađen od ovčije ili kozje vune, isto tako dobro natopljen katramom. Zatim je nabačeno teško kamenje tako da je izvor sa vodom i voda promijenila svoj pravac. A da je učinjeno sve to tako jer da je voda nanosila velike štete selu odnoseći im zemlju, jer nije bilo kanalizacije, i da bi tako tonulo majkovsko polje od tada obradivo. Te bi još iz vode rasla “Murova” (vodna trava). Tako tvrde ljudi iz donjih Majkova čija je zemlja. Dočim stari ljudi iz Gornjih tvrde da bi noću nešto tu plašilo, prikaza, a glavni put je vodio ispri samog izvora, pak da je zato voda zatrpana. Voda je bila kojih osamdeset metara ispod Crkve Svetog Stjepana, na mjestu zvanom Plandište, te se i do danas u uglu jedne izgorjene i razrušene pojate, vlasništvo S.G., za koju se ono kaže da je na sam Božić čudesno zapaljena i više nije nikada popravljena, ima jedna pukotina kroz koju bi dijete jedva moglo provući ruku. Kroz tu pukotinu i po sred ljeta se more, kada stojiš i uspravno na nogama, čuti kako voda teče.
Pripovijedo mi je stari Nikola Bulaš da je on mjerio dubinu i da je do vode bilo malo jače od četiri metra, ali ne znam i nije reko kolika je dubina same vode, a niti u koje je godišnje doba mjerio. Neki tvrde i zna se sigurno da su god. 1917 dolazili neki Austrougarski stručnjaci, inženjeri, mjerili njenu snagu i kazali da je jaka oko tri hiljade litara na minutu.
Nisam bio prisutan, i ne mogu da tvrdim sa sigurnošću, ali zna se da i sada zimi, kada su velike kiše, u blizini toga izbija voda iz zemlje bacajući u visoko kako u kotlu kad ključa voda. A na udaljenosti od kojih osamdeset metara sjeverno od toga pred kućom Stijepa Grčića, da je bila isto neka mala voda pred vratima kuće, koja je prilikom radova oko ceste zatrpana, te isto zimi kad su kiše baca voda iz zemlje. I da su stari ljudi govorli kad tu baca voda da će u roku dva do tri dana sigurno puhnut bura, a tako bi uvijek i bilo. Ali sad nije ništa kako je bilo prije pa ni to. Sada se može dogoditi da tu baca voda pak i prestane a bure nema. Par metara dalje ima iskopan mali puč, iskopan 1912, kojim se služi selo. Vode je stalno jer je žica žive vode. Zove se Slivnik.
O toj prvoj i nestaloj vodi neki ljudi imaju mišljenje s kojim se i ja slažem potpuno, da ona nije zatvorena ni iz jednog ni iz drugog razloga, već naprotiv iz mržnje i podjele sela na dva sela istoimena. Izvor je bio u gornjim Majkovima, đe je spomenuta voda tekla niz strmen tako da se nije mogla koristiti za natapanje zemlje. Dok pada u polje i teče malo strmom ravninom a to je zemljište Donjih Majkova. A pošto su nastupile razmirice i svađe i trvenja koja traju i dan danas. I trajat će u nedogled premda su neki ljudi u prošlosti, a i u sadašnjosti, činili sve moguće da se taj jaz zatrpa, a činit će ga i ubuduće ali brez uspjeha. Jer ovo ide kako i Sizifov kamen. Kad izgleda da je jaz zavaljen, i sve stavljeno u zaborav, onda opet nešto iskoči na površinu kako nevidljiva sila i odmah sa uspjehom napravi još veći jaz nego je bio ikada, a koji povuče jače i teže posljedice nego su ikada bile. Pa tako rekuć odjekne uvijek sa istog mjesta samo sa različitim uzrocima i posljedicama.
Tako je i zadnji val koji je izbio prošle godine, to jest 1959.god., i koji još traje, doveo do toga da je u Crkvi Svetog Stjepana na Božić u zoru, svećenik moro početi Svetu Misu u prisutnosti svega sedam osoba, i to četiri ženske i tri muška, premda bi drugih godina Crkva bila dupkom puna. Isto tako 26., na Stjepan Dan, Sveta Misa je počela u prisutnosti 11 osoba, dočim bi prije bilo mnoštvo svijeta ispred crkve što nebi moglo stati u crkvu. Napominjem na Božić u zoru zato jer su uvijek Ponoćka i preko dana na Matici Crkve Sv.Trojstva, a treća u zoru u Gornjim Majkovima. Tako je i selo podijeljeno da sačinjava Donji dvije trećine a Gornji jednu trećinu sela, tako i svemu ostalom. Kod onog pitanja razdora i smutnji ima se još mnogo toga reći ali nije vrijedno da to ovdi spominjem. Jer koga god bi upitali svak vam kaže isto, ja ti to neznam je nijesam kriv ništa. Kako sami znadu da to nije baš sve tako osobito su najviše grlati oni kojih se najviše tiče. Da tako prikriju svoje želje i rad da izazovu razdor i smutnju.
Ako je kletva radi vode možda bi se ovo sve popravilo kad bi bilo za to mogućnosti da se voda opet otvori i da na iskorištavanje selu natapajući zemlju ,što bi moglo donijeti oblaškanje rada i bar za deset puta poboljšanje uslova za život u ovom selu. Polazeći dalje od toga i misleći na podjelu sela, i one nekako nepravilno podijeljene granice koja siječe od mora do Hercegovine, dočim bi bila prirodna ona ispred onoga luka ili ti polumjeseca. Sada po onoj prema moru ima nekoliko kuća i zaselaka koji pripadaju Donjim, kojima pripada cijela Grbljava i Kunja Ljut, a Gornjim samo Prljevići. Premda bi bilo baš prirodno da su Prljevići sa Grbljavom posebno selo. Jer od Majkova koji se protežu uz cestu do ovih najbližih kuća Grbljave ima više udaljenosti od jednog kilometra i pol. Majkovi su podijeljeni na zaselke koji se zovu počevši od juga prema sjeveru ovim redom: Rožetići, Kovačići, Drevenik, Greda, Prodanići i prema moru Prljevići, koji spadaju u Gornje Majkove. Dalje su: Osredina, Brdo, Zabrežje, Podosojnik, te onda k moru Grbljava, Rajkovići I Kunja Ljut koji spadaju u Donje Majkove, i oni su dvije trećine sela.
Iz svih Majkova, osobito ovih prema moru, ljudi su se u prošlosti i sadašnjosti zanimali dosta i pomorstvom. Bilo je i znamenitih pomoraca iz Majkova ali ću o tom reći nešto i kasnije. Za sada samo napominjem da sada, to jest 1960.g., ima u domaćem i stranom svijetu četiri pomorska kapetana i to iz jedne kuće starog Miha Sjekavice. Dočim samo u našim morima, pod našom zastavom, sada plovi šesnaest mornara, od toga iz četiri kuće Sjekavica njih jedanaest i dvanesti je svjetioničar na svjetioniku (lanterni). Nekoliko njih još čeka i sada ukrcanje. Ima ih pet koji su navegavali ali sada služe svoj redovni rok u vojsci. Može se reći da su Majkovci ljubitelji mora iako nijesu smješteni baš uz more. U starija vremena, kako nam predaja kaže, i kako same razvaline pokazuju, glavnina sela je bila smještena u morskoj blizini. Tako se kaže da je na području Gornjih Majkova i to Prljevića bilo osamnest kuća, dočim po Marketi brijegu do Kunje ljuti svega 112 (sto dvanaest), a sada tu ima samo osam. Ovdi bi mogla doći ona stara narodna poslovica “Moje selo meni omiljelo, rad čega si pusto ostanulo”.
Moje selo meni omiljelo
Rad čega si pusto ostanulo
Il rad sebe i udesa svoga
Il rad mene i življenja moga
Il rad kazne Boga velikoga
Il rad slaba položaja tvoga
Il rad mržnje svijeta opakoga
Ja ne mogu protumačit toga
Iliti opet onaj bolni uzdisaj zapuštenih
Moje selo što u sebi rađaš
Ko te ništi toga oponašaš
Ko te ljubi okovim mu plaćaš
Ko te mrzi tome prednost davaš
Ko te voli toga u grob bacaš
Nemoj tako moje selo slatko
Neće vazda biti ni ovako
( iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova, Pero Cvjetović Peruško, stranice 1-18. Dio ovog pasusa, koji se odnosi na priču o križu, izdvojen je u posebni tekst ‘Križ Gornjih Majkova’)
