Treba reći i to da je u Majkovima bijo vrlo rijetki običaj, ili skoro nikako, da djevojku ukradu, ali ako dođe do toga onda se odvija ovako. Ako djevojčini roditelji ne daju svoju kćer za toga momka pokušavaju je lijepim riječima nagovoriti da ne ide. Ali ako ona hoće, a još k tome momkovi roditelji je hoće, onda momak s još jednim ili dvojicom dođe u đevojke kod kuće pred samo veče i zovne je da dođe. Onda ona roditelju kaže ”Ja idem”, iako su to roditelji znali i prije da će ona to veče poć.
Od sredine, polovine 19. stoljeća pa na ovomu bila su samo tri ovakva slučaja, i to Ane Vojvodić koja ode za Nika Radića u isto selo. Njeni roditelji za njen odlazak nijesu znali. Ona je pošla iz Mokrog doca đe je bila na paši, ostavila ovce i ode s Nikom u Dubrovnik, a odatamo dođe osmi dan u karoci i vjenča se. Zatim dođe osmi dan kući svojim roditeljima u pohode, ona i Niko, te reče ocu: ”Pa evo, ćako, mi smo mlađi i mi smo se pokorili i došli. Dođi i ti onda kod nas”. Stari joj Ivo odgovori ”Čuješ sinko, ti si se ovdi rodila, tebi je kuća ovdi vazda otvorena. Ti dođi kad god ti hoćeš. A ja kad dođem u tvoju onda ti u nju došao i Bog i Božji blagoslov”. I nije joj nikada za života ušo u kuću, a majka i ostala joj rodbina jesu.
Drugi je slučaj bio u ovom stoljeću, negdje oko 1920. Jele Andrićeva iz Donjih Majkova ode u Grbljavu za Miću Šćeputinu Perića. Mićni roditelji ne brane, oni Jelu vole, ali od Andrića neće ni da čuju o tome. Jer je u kući u Andrića, otac stari Ivo te dva stara i neoženjena brata, i nijedan od njih neće ni da čuje za to. Mića dođe jedno veče kod kuće na put i zovne Jelu, a ona uze samo jednu promjenu robe sa sobom i ode u Šćeputine. Otac joj vele, nije nikada tamo pošo, a majka, sestre i dundo Miho da jesu.
Malo zatim ode opet Jele Radićeva, ći Nika i Ane, ode za Antuna Oblizala Ivova, zvani Šiljak. Potpuno na isti način kako Jele Andrićeva, pa premda su i u jedne i druge roditelji i prije znali da će poć, to veče nijesu pravili nikakvih poteškoća ili bruke. Sve je bilo mirno. I Radićevi zvani Kučale kasnije su hodili u Oblizala, nakon dužeg vremena majka i sestra.
Najzadnji slučaj bio je odmah po završetku 2. svjetskog rata. Ivan Tepšić Delija vjeri se u Jemina u Podostojnik za srednju sestru Maru, ali Jemin ne da je Ivanu nikako, a Mare hoće. Ivan odluči i dogovori se s Marom da pobjegne jedne subote uoči svetoga Vlaha. Te kaza bratu, a zadnji dan i nekim prijateljima u odboru pak se i oni pridruže tomu. Uzmu i lovačke puške, te pred crkvom čekaju Maru i Ivana dok dođu. Mare je pošla kradom. Od Jemina su znali tek kad su čuli puške kako i ostalo selo. Ali za razliku, od Jemina poruče Mari da dođe uzet robu u prvi četvrtak i daju joj sve. Iako u Ivana nijesu nikada hodili, ni Ivanovi roditelji u Jemina. To veče bilo je u Ivana bučno, pilo se i pjevalo, došo vas komšiluk kad je Ivan ukrao đevojku u Jemina.
___________________________________________________________________________
/ Iz zapisa “iz prošlosti Majkova’, Pero Cvjetović – Peruško, stranice 77.-78./
