Pelin kako ga mi zovemo ovdje, ili kako ga službeno zovu kadulja, raste po kamenjaru kako samonikla divlja biljka, niskog rasta, većinom od trideset do pedeset centimetara. Ima jak ali i ugodan miris, kako zelen tako i suhi, te visoke modre cvjetove koji dobro dođu pčelama kako prva hrana za med u proljeće. To je tako dobro poznat med od pelina koji je jedna od glavnih hrana za pčele u Majkovima.
Tako su austrougarski trgovci počeli kupovat pelin odma po dolasku u ove krajeve. Ponadasve se je razvila njegova trgovina koncem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća do početka prvog svjetskog rata 1914. Kod nas se je žeo zelen i odma bi se osušijo na suncu i prodavo se je u suhom stanju. Pelin se je žeo kako bokvica, to jest kimice ( grančice ) koje su narasle ovu godinu da pri njima nema starih petljika niti druge trave, nego da je čisti pelin. Dočim se je žela i takozvana ‘sebica’. Iz nje se nije trebala izabirat trava niti cvjetovi, a moglo je biti i starih petljika, ali je njena cijena bila dosta slabija, pa se je žela u dvadesetom stoljeću samo bokvica. Dočim su u Hercegovini brali i prodavali samo listove od pelina brez petljika zato jer je kod njih ispod gore pelin, a i zemlja je bolja, pak je list dosta velik i cijena je mnogo bolja, skoro uvijek duplo od bokvice. A još k tome, lakše ga je donijet iz brda kući i od kuće do prodaje ( otkupa ), jer se obično sve nosilo na svojim ramenima. Tako su hercegovke nosile prodavat pelin u Hercegovini u Poljice, Zavalu, Ravno, Hutovo iliti u Slano kod nas. U Majkovima nije se list odkupljivao nego samo bokvica, ito onda kada bi trgovci jedan drugoga konkurirali.
Tako se more reć sa sigurnošću da se je vazda odkupljivao u Majkovima do 1940 godine, jer je tada osnovana u Majkovima i pelinarska zadruga kakove su prije postojale u selu Trnova i Čepikuće. Dok je prije njih i najprvi dobavijo kotlove i kuho pelin Kunjadin iz Dola i to na moru, pod Dolima, te je to razvio skoro do fabrike koja mu je konfiscirana ( oduzeta) 1945 godine, i on kažnjen.
Majkovi se tako 1940 godine opet kako i vazda podvojiše u dvije zadruge. Gornji osnovaše zadrugu kako filijalu Zadružne Matice iz Splita i uzeše kuću u najam u Kate Pavličević (Čurčine), kasnije udate Matić iz Prodanića. Ja sam bijo glavni pokretač i organizator zadruge za pelin, te izabran za njezina prvog predsjednika. Te se odma obratim zadrugi Trnova i svom kolegi Perici Šišoević koji me uputi u to da će oni svoj koto što imaju vratiti Zadružnom Matici u Split i uzeti drugi, veći, bakreni koto. A da ja odma zatražim ovaj što je kod njih u Trnovom koji je također još dobar. Ja to i učinim odmah i tako mi dobijemo koto sa svom svojim priborom i tu godinu smo pekli samo lovoriku. U to dođe rat i sve stade.
Dočim Donji Majkovi 1940 godine, nekako odma u isto vrijeme, osnovaše zadrugu kako filijalu Zadružnog Saveza iz Splita. Te tako na Lokvama ispod sela i Lobrovića uz samu lokvu sa vodom sagradiše veliku betonsku zgradu. Sagradiše i pokriše i na tome stade. Predsjednikom filijale Donjih Majkova bijo je izabran njezin glavni pokretač toga posla, kasnije i voditelj gradnje Ivo Perajica, sin Marka.
Poslije svršetka rata 1945.godine predsjednik zadruge Gornjih Majkova Pero Cvjetović ode u logor u Staru Gradišku kako politički protivnik nove vlasti na duže vrijeme, a predsjednikom postade Niko Oblizalo Veliki. Predsjednik zadruge Donjih Majkova Ivo Perajica, kako nosioc ideje nove vlasti i njezin rukovodioc u selu, sada iskoristi zgodan momenat te odredi da se obje zadruge sjedine u jednu i da se koto sa svim priborom i arhivom prenese u Donje Majkove. To bi odma i učinjeno brez ikakva pregovaranja ili potvrde Glavne skupštine zadrugara. I Tako Ivo Perajica kako predsjednik zadruge sve do godine 1968. ( Ukoliko ja znam brez ikada održavane Glavne skupštine zadrugara ili Upravnog odbora ). Nastavi rad i poče peći pelin koji je hodijo sve gore i gore jer je njegovo eterično ulje imalo sve slabiju prođu, dok konačno sve te zadruge prestadoše peći pelin.
Dočim naša Majkovska zadruga ostade još živjeti, kako samostalna, brez ikakvih pravila i reda. Peče se lovorika i levanda i to levandu, svak svoju za sebe, i prodaje se isto tako. Samo se jednom godišnje održi Skupština s tim da se odredi kada će ko peći, koji dan i za kijem. Izaberu se tri člana koji će voditi brigu oko toga, jedan iz Grbljave, drugi iz Donjih a treći iz Gornjih Majkova, idu po redu do kuće do kuće. Prednost u pečenju imaju bivši članovi ali peče svak ko ima levande, lovorike ili slično. Plaća se jedna tisuća od svakoga kotla za njegovo uzdržavanje, a nečlanovi duplo. Pored ovoga zadružnog, imaju Marko Biskup te Ivo Kraljević Ivov svoje privatne manje kotlove.
Pelin se ostao brati samo kako čisti list brez bokvice, u osušenom stanju, ali majkovci to jako slabo mogu koristiti jer uslijed kamenjara i čistine terena list je jako sitan pak se ne isplati brat, ni zimi u brdima ispod stabala razne gore đe je list velik i rjeđi. Pa tako već par godina u nas niko pelin ne bere. Napustijo se i taj do sada u povijesti Majkova najvažniji artikl i zarada.
Jer kako sam već spomenuo, artikli koji se nijesu uzgajali u svojoj baštini bili su u zadnja četiri stoljeća jedino rujevina, koja se brala i prodavala, i koju je mogo brat svak kogod je mogo i tijo, ali ova je bila jako daleko u brdima i po hercegovačkom terenu, ali je i te bilo jako malo. Zatim su bile smrekinje i njihovo branje zrelih smrekinja ( bobica ). Plod od smrekinja bijo se je bro i prodavo kad i kad, a uglavnom se je bro i kuho za hranu narodu, osobiti veći plod (Pukinjaš). Jedini pelin digo je na noge ovo selo jer je bro svak ko god je mogo i koliko je mogo.
Izim osam kuća u zaseoku Prljevići koji su u sklopu Gornjih Majkova kako sela u svim prilikama ali nemaju pravo na brdo i paškulu koja seže sve do granice Hercegovine od mora, a oni u svom rajonu oko kuća nemaju pelina, sve je zimska gora.
Pa se tako pelinom i njegovim branjem ljudi dobro pomogoše, mnogi se i duga odužiše, a mnogim drugim pelin nedade da se zaduže i da plaćaju skonat (kamate). Djevojke skoro redom lijepo se obukoše jer kad god odnese pelin prodati kupi po nešto robe, a ponekad i nakita od zlata, u svoje uši žičice, puce, vrećine i slično, te na prsa đerdane, zatim koralje, a u devetnestom stoljeću koraline od zlata. Obično dvanaest velikih napuhanih oblika zrna sa križićem u sredini, a u dvadesetom stoljeću neke i zlatne kolane.
Pelin se opažo svuda, i u kućama, i na kućama, i ispred kuća, i na ljudima, i na ženama, i na momcima, i na djevojkama, i na ljetnim lepezama ( moskarima ) i na zimskim zagrtačima. Pelin se opažo svuda i on je jedini narod Majkova digo na noge. Iako je zbog toga pelina bilo dosta neprospavanih noći, dosta zakržljale djece, a dosta ih je i umrlo skapavajući malo po malo, jer majke moraju rano u pelin pa dok dobro upeče sunce, onda doć doma kod djece, pak mljet žito i mijesit kruh, a onda neko drugi iz kuće nosit pelin, prodati suhi ili ga gonit sa mazgom ako je ima. A ako je nema onda nosi na ramenu, na ranjenu i na tijelu izmučenu.
Pelin bi se počeo brati čim uzdri malo a to je koncem šestog mjeseca, pa sve do jedanestog ili bolje reć ujesen dok ne zalegu kiše, dok se pelin more sušit. Ujedno mogu reć da je pelin i njegov miris jako zdrav i nije škodljiv za zdravlje, niti je osoba ni odijelo koje radi oko toga pelina šporko. Pelin jede i sva sitna stoka, zelen ili suh, i to koze i ovce pak i goveda zimo kad oskudijevaju. Tako bi se pelin mogo brat ljetima i sušit za zimu kako sebica, za hranu sitne stoke ali to ne pada nikome na pamet pri ljetnom poslu. A kod nas je puno cijenjen i pelinovi med za zdravlje čeljadi. Istina dođe ponekad godina kada u pelinovom cvijetu nema meda, bude prazan, ali su te godine rijetke.
Uglavnom može se reći sa sigurnošću ovako. Pelin je dao Majkovcima novi i pristojniji život i riješio ih mnogih teških briga, bijede i nevolje.
(naknadni dodaci u tekstu)
O sjedinjenu zadruge kaže arhiv koji je pronađen 9/7/1972 ovako. Na svojoj skupštini nada 25.4.1945 u 3 sata po podne donosi zaključak da se sjedini sa zad.Majkovi Donji Prisutno od 24 člana njih 12 Imenuje se zapisničar Nikola Stjepić Ovjerovitelj zapisnika Stjepo Kljunak matov i Đenović Niko Vickov Predsjednik zadruge Niko Oblizalo pok. Antuna.
Pelinarska zadruga izgorje pekući levandu Nika (ili Miha) (nečitljivo prezime) noću 11/8/1974. Skupština ponovno izglasa dana 18/8 da se za popravak da svaki član koji je peko jedan do dva kotla po 25 tisuća dinara a oni preko dva po 30 a nečlanovi ako hoće mogu dati po svojoj volji.
( iz ‘Zapisa iz prošlosti Majova’, Pero Cvjetović Peruško, stranice 209-214.)
