Buhač kako biljka postoji od davnine i ne zna mu se početak, raste samoniklo u kamenjaru kako i ostala trava, osobito u brdima prema Hercegovini. Ima ga i uz more po Racima, ljudi su ga znali brati i iz ranijeg i prodavati, ali to je bila malenkost. Sve dok se nije počeo saditi u svoje baštine i gojit, jer mu se otvorila trgovina i bijo je sve više tražen.
Stoga se počeo kopati po brdu i u vrećama nosijo prodavati, obično u donji kraj, Brsečine, Trsteno i tome slično. U brdu ga bivalo sve manje a potražba sve viša, tek se ljudi tada sjetiše da siju sjeme u rasadnike te tako presađuju. Rasadnike su najprije počeli sijati iz pri mora u Racima, tako je i moj pokojni otac posijo rasadnik među najprvim. Rasadnik je dobro niko i bio dobar, pak su skoro svi ljudi iz sela hodili to čudo gledati i čudili se tomu kakav je i koliko ima toga. Ja znam točno i danas đe je i kolik je bio. Bio je otprilike oko osam kvadratnih metara površine. Rasadnik je najbolje sijati kako i ostalo, u februaru ili ožujku. Sije se tako da se u Racu, đe je zemlja rahla, sije po površini i tako ostavi, ili se samo malo začeprlja zemljom kako i salata. Sadi se na razmake od oko 15 centimetara dalečine, dočim stabljike busova narastu od tridest do pedeset centimetara kad je dobar rod.
Onda se on vas složi tako da ga ima onoliko koliko je dosta da se natlima ili podu suši. Sa jednog mjesta stojeći nogama nabrat pun skut pred sobom. Iako su takvi rodovi rijetki. Buhaču je kod nas rod od 1. do 15.06., berba do svetog Antuna. Bere se dok je još dobro bijel i svjež, jer kad prođe onda bijeli listići na cvijetu poruđe i izgube izgled, a žuta se sredina puno izboči. Pun je spirita i ima jak miris. Suši se obično na robi ili betonskim taracama, radi čistoće. Suši se na suncu iako bih bio bolje u hladu, ali u hladu ako je nadebje onda pušti vodu, čak se i upali i onda vas pocrni i izgubi vrijednost. Isto tako se zna upalit kad se bere u vreći kad dobro ugrije sunce ako ima dosta u vreći. Pun je spirita, pak je osjetljiv na sve, pa tako se ne smije brat ni onda ako je mokar od rosate jutarnje ili kiše.
Osušen tako zbija se u sakune ili vreće i drži u suhom prostoriji đe nema vlage. Može u suhim takvim prostorijama biti i u hrpi, ne smeta mu. Ali ipak se pozna kad mu bude više od jedne godine, bude malo žući, ali svejedno more stati i više godina tako i zadržati svoju vrijednost. Buhač je biljka koja je ovaj narod puno pomogla, a mnogog i digla na noge, jer je to prva kultura ovog kraja koja nije jestiva a od koje su ljudi hvatali vruću paru, iako su i od buhača davali četvrtinu gosparu.
Prije toga jedino je neko vrijeme hodila i prodavala se gora srednjeg rasta, rujevina, i to list koji bi se odma isti dan kad se ubere moro šibunat tako da se usitni kako šenične palje, mekinje, i onda sušit u hladu da ne izgubi svoju veoma zelenu boju. Kasnije se od ove rujevine prodavalo i drvo, ubrano u proljeće, i sa njega dobro oguljena kora, da se dobro žuti. Sada se od te rujevine rijetko đe nađe stablo jer je tada branjem drva u proljeće uništena.
Buhač je u početku sadnje mogo trajati dugo i davati rod i to od 10 do 15 godina svog trajanja, iako od sadnje rod daje drugu a ne prvu godinu. Prvih godina tako, dočim sada u zadnje vrijeme nije mogo više od jednog roda, rijetko dva, i to drugi slab da se ne isplati za drugi ostavjat. Pa ga zato ljudi napustiše a nije mu ni potražba velika, zamijeniše ga druge kemikalije. Kako i pobjedonosni konkurent Japan sa svojim proizvodom sasvim kvalitetno urađenim. Zna se da je kod nas bilo i patvorine sa drugim cvijećem, veoma sličnim ali nevrijednim. U prvom redu romina. Cvijet buhača, hodio je uvijek dobro. Kroz Prvi svjetski rat bio je zastoj no poslije rata bile su cijene najbolje do 1922., kada je cijena bila dosegla, ko ga je imo još tada, jedno kilo jedan dolar. Pak je od tada počeo popuštati. Ali najgore cijene bile su odmah poslije Drugog svjetskog rata kada se moro dati u obavezni otkup uz cijenu od deset dinara za jedan kilogram. Zna se da je u početku, za vrijeme Austrije, otkupivana i Buhačina, to jest stabljika, gora od njega, koja bi se požela kad bi se obro cvijet. Ovu su buhačinu ljudi nosili prodavati u bremenima u Zaton kod Dubrovnika, tu ih se otkupivala. Buhačina vrijedi za stočnu hranu, jedu ju dobro i prija im dobro.
Cvijet od Buhača prije se upotrebjavo kako otrov za tamanjenje buha. Dočim sada više buha nema, a i imaju i druga kemijska sredstva.
__________________________________________________________________________
/ iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova’, Pero Cvjetović – Peruško, stranice 205-207./
