Grdna Dolina, tako se zove uvala ispod Gaine prema moru, uz samu granicu Dubravice. U dnu te uvale stoji lijepa morska plaža zvana Mali žali.
Ova je uvala nekoć za ljude Gornjih Majkova i dijela Donjih imala bolna sjećanja i značaj, jer bi tuj pristajale dubrovačke galije kad bi imale nešto dovestit ili odvestit iz Majkova, to jest drva za ogrijev ili građu, klak i slično. Tako predaja kaže da su nekoć gospodari iz Dubrovnika naredili Majkovcima da im treba dosta klaka (kreča), da im oni to pripreme kako kmeti i snesu na more radi neke kazne, razumije se pod njihovom kontrolom.
Klak treba da bude od dobrog kamena i zato ne valja od bjeline iz blizine mora. Tako je došo neki gospar i odredijo mjesto đe da se to radi dakako poviše one uvale, na jednoj ravnici daleko od mora. U želji da što više muči jadne kmetove odredi i veličinu klačine najveću u ovom kraju, to jest tačno devet metara ili kako se onda zvalo osamnaest lakata. Onda ih poče i gore mučit teretom i dražit i odredi da se šuma jugoistočno od toga nipošto ne smije sjeći, iako je tuda bila šuma najbolja. Kmeti su međusobno govorili i jadili se jedni drugima „ovi nas gospar najgore draži“. Kasnije je ta šuma i zagrađena kamenim zidom za gospare. Tako je i danas zovu Goredraži. Kmeti su radili klačinu, sjekli goru i pekli klak, sve to badava. A onda im odrede i da nose na more i to svi muški. Kako što su nosili šumu za klačinu sve uzbrdo, tako sada dolje vrući klak sve nizbrdo. Ja sam pito jednog stručnjaka za klačinu sada koliko je od prilike moglo biti klaka, a on mi reče svakako četrnaest vagona. Za tih četrnaest hiljada kila snijeti na svom vratu i to po ljetnoj vrućini kad znoj bije iz zemlje i iz zraka vrućina bije, ta gora, šuma i klak ljudima bilo grdno dodijalo i nazvaše to mjesto Grdna dolina. Jer se nije moglo ničim drugim gonit izim se nositi na vratu. I dan danas kada prođem mimo tu klačinu ježi mi se koža od pomisli i bola što su mi ljudi stari o tomu pripovijedali.
Jednom dok sam još bio čobanče i išo na pašu po brdima, idući jednom u brdo prema Hercegovini, kad smo bili iza brda Dubravice, pripovijedo mi je stari Ivan Vojvodić zvani Harežina. Vidiš Pero, ovuda po Prdakovoj strani danas nema više ništa zelena sve tamo do Trepetljike, osim koji mali smrijek. A nekad prije, pripovijedo mi je moj djed, bila je i ovuda visoka šuma. Pak su je ljudi svu posjekli i svu na svojim ramenima snijeli na Grdnu Dolinu i odvezli u grad Dubrovnik za plaćat gosparima danjak, dohodak. On kaže da zna ovuda uz put, uz Prdakovu stranu, po osamnaest složenih drvarica koje bi ljudi nabrali i donijeli ovuda pokraj puta da se osuše, pak bi onda stavljali zvane umoljbe po dvadeset ljudi i onda ta drva nosili na Grdnu Dolinu. Moralo se snijet tri puta i to jedan dan po šesnaest oka, to je mjera za galiju. A odatlen morem za Dubrovnik.
I danas kad to čovjek pogleda more odmah lako da utvrdi da uz najbolju volju i snagu more to jedva tri puta jedan čovjek da snese, s tim da je moro kod drva da osvane a i da zamrkne na putu. Pokojni Ivan meni tada kaže „vidiš sinko sve se drvo posjeklo i ostalo pusto i nikada se više neće dok bude svijeta zazelenjeti gorom. Sve je uništila Grdna Dolina“.
Ja to gledam sada, nakon četrdeset godina iza tog našeg razgovora, opet je sada Prdakova strana zazelenjela i Lipovi dolac iza Dubravice kako i povrh Motoruge, i to ljetnom gorom, tako da bi se moglo reći da još do kojih pedeset godina neće se moći ni proći tuda od gore, to jest šume. Jer se više koze ne hrane, jako malo i druga stoka, a domaćinstva su prorijeđena pa niti ko više ide, niti goru siječe i nosi doma za gorjeti, a kamoli za prodaju. A niti koze i stoka uništavaju podmlatke.
Nema slasti brez slobode
Ja znam ovuda hoditi na pašu, skupa gonit i po četiri stotine i pedeset koza ljetima, a zimima kad je nevrijeme i snijeg tad bi u Ratac k moru. A sad 1960. u svemu selu Gornji Majkovi, koliko se zna, imaju žive četiri koze još. A možda dogodine ni jedna neće biti.
( iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova, Pero Cvjetović Peruško, stranice 19-21 )
