U ovom selu od davnine običaji bijaše ovakvi, i ne zna se od kad, ali svakako još od četrnajstog stoljeća. Kad neko oboli ukućani ga njeguju.
Ako ovaj postaje slabiji, a to ukućani ne opaze jer su i tako uzanj svaki dan, bolesnika često pohodi svojta, prijatelji i komšije, pa mnogi i izdaljega, onda kad netko dođe opomene ih da je slab, dobro bi bilo da odmah dovedu popa pa da ga ispovijedi i sredi sve po običaju vjerskom. Pa ako ne umre, neće mu od toga ništa bit. Ukućani su za to. Odmah neko ide iz najbliže kuće po svećenika, da ga pripremi za smrt po propisima vjere. Ako duže boluje, bdije se nad njim danju i noću. Pomaže ukućanima i komšiluku, dolazi svojta, osobito noću stat uz bolesnika, da se ovi naspavaju.
A kad umre bolesnik onda ljudi iz susjedstva, brez ukućana, idu pred crkvu klecat u zvono da oglase selu da je umro i da obavijeste svećenika za ukop, te da opet obavijeste ukućane na koju će uru biti sprovod. Zatim odma obavijeste crkvene ljude, zvane fabričijere, da zapovide po selu svakomu kad je sprovod.
Na sprovod ide iz svake kuće neko, ako se to ikako more, ali se ne zapovijeda u cijelim Majkovima odjednom, nego se zna kvartijer. Gornji Majkovi svi za se zajedno, Donji svi zajedno, te treća Grbjava svi zajedno. Iz drugih kvartijera idu samo ako je svojta ili kućni prijatelji. Ako neko ne more doći nema sile pa ni zamjere, ali ako more doći će, da dođu i njemu sutra. Ide iz kuće po jedno. U Grbjavi idu samo muški zato što je daleko za nosit, a iz komšiluka i od bliže svojte i po više, jer ovi drugi ostaju u kući da mole Boga te da tješe ukućane. Jer, kad iznesu iz kuće mrtvaca, svi koji su tu u kući mole u kraliješ Boga za pokojnikovu dušu.
Sve poslove u kući i oko stoke i ostalo obavljaju susjedi od smrti do pokopa. Također nekoć, do prvoga rata, činile su se i takozvane sedmine. Iza tada se to pobaci. ali se isto daje večera i napretek pit i jesti, ‘ko god dođe i koliko god ih dođe. Sve to spravjaju i daju susjedi, jer je u kući žalost, pa se u njoj dok je mrtac u kući ništa ne radi i ništa ne kuha, ne loži se vatra. Zato to sve donose komšije. Susjedi i oblače mrtvaca, samo ukućani određuju što će i daju robu. Dok su bile sedmine kl’o bi se brav. Susjedi bi to zaklali, ili koje oni reku, i sve spravili. Tako najmanje dva večera, kad umre i kad se ukopa, dolazi se moliti Boga. Jedna starija osoba uz kraliješ, razna dijela, molitve i slično.
Jer kad je mrtvac u kući, i nevjesta, kuća je otvorena svakomu, ‘ko došo da doš’o i kako se gledali da se gledali. Svakomu je slobodnu ući i siđeti. Mnogi se posvađeni tom zgodom poprave. Mrtvački odar, robu za svećenika, svijeće i sve drugo, sprave i donesu drugi brez ukućana i bez da im ovi to reku. Također i spuštanje u grobnici i polaganje, ako ovi to ne mogu iz bilo koga razloga, ali se poštuje želja ukućana. Isto tako i nosit putem, ima ih vazda napretek. Ispred same kuće uzimaju prvi ukućani i najbliža svojta ako ih ima, a isto tako i za spuštanje u grob. Za sprovodom vas narod glasno moli Boga za dušu pokojnika. Svak je učtiv, niko ne gleda na prošlost. Kad se grob zatvori svi se vraćaju svojim kućama.
Na grobu nije bio nikada običaj držati bilo kakav govor. Narod nikada ne odlazi prije nego odu ukućani i bliža svojta, da kome ne pozli. Ako se to dogodi pomogne svak, ‘ko prije more. U zadnje doba se uvodi običaj kad idu nosit mrtvaca da se dava svakom pit, a piće kako odgovara dobu dana. Također se uvodi i vijenac, što prije udatim i oženjenim nije bilo. Na dušni dan nosi se cvijeće na grobje.
/ iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova’, Pero Cvjetović – Peruško, stranice 78.-79. /
