Stara majkovska nošnja

Od davnine bijaše u Majkovima i svom okolici divno pogledati momka i đevojku u svečanom odijelu. Zdravi, mladi, gojni i plećati momci bili su milina pogledati stranom i domaćem čovjeku, pravi gorštaci.

Pogledaj momka obučena u svečano odijelo koje ima sve i zašto je pravi hrvatski sin. Na glavi mu je crvena kapa na kojoj je nekoć bila i dugačka kita pletena od zelene svile težine i do pola kila da mu pada do ramena. Ispod kape bijelo rumeno lice i bijela košulja a uvrh toga plava, modra kamižola, te je zovu i premetača, fino izvezena zlatnom srmom. Ovo mu troje sačinjava hrvatsku zastavu kako dokaz da su sastavni dio Hrvatske i da su Hrvati po prošlosti koji su u stara vremena bili podijeljeni na crvenu, bijelu i plavu Hrvatsku. Pogledaj dalje, povrh te kamižole nosi zimi crni vuneni gunjac opkoljen sa četiri crvena gajtana okolo. Svuda, tako i oko ruka, ima svako malo okolo cvjetove od toga gajtana u vidu zvijezda koji podsjećaju čovjeka na tamno zvjezdano nebo.

Ispod toga gunjca, a oko svoga pasa, nosi se žuti vuneni pas dužine tri do četiri metra a širine oko dvadeset do trideset centimetara. Što nam kaže da je sve obavijeno zlatnim suncem i što ga podsjeća na okruglost i ljepotu sunca. Ispod toga nosi široke gaće, modre ili crne boje, koje ga podsjećaju na naše plavo more i da on ostaje njegov branič i ljubitelj toga mora. Te ispod gaća nosi bijele gaćice u znak čednosti a koje ga podsjećaju na to da ostane dosljedan sebe samoga i da zna savladati svoje strastvene želje. Gaće i gaćice dosežu do pod koljeno a odatlen dolaze crne vunene bječve koje ga podsjećaju na to da ga noge nose kroz teški, crni, crni život pun tame i opasnosti. Bječve se vežu za to tkanim svilenim podvezama u miješanim raznim bojama da ga podsjećaju i pokažu mu zavodne i različite želje i osjećaje, zanimljive i različite po svemu čega se on treba čuvat ako će da bude i ostane čovjek.

Na nogama ozdo nosi od goveđe kože rukom rađene vezene opanke, izvezene oputom od bijele ovčje kože da ga podsjeća na to da i njega tako drugi koriste. Baš kako je i on koristijo one čiju je on kožu mrtvim sadro da zaštiti sebe i svoju kožu na nogama, koje ga nose po toj zemlji koja sve hrani. A u kojoj će i on istrunuti ako ga njegovo ljubljeno more ne proguta.

Po svemu ovomu odijelu oko vrata srebrni sindžir, dupli koji ima na sredini srce, iliti unjuli koji se najprije jednom obavije oko vrata tako da pod vratom ostane križ. Na dnu sindžira je pričvršćen tobolac spleten od zelene svile i ima dvije manje kite koje vise niz žuti pas. Drugi sinđir je zvani dupli, duplo i teži, po dva lanca skupa, a na sredini mu je srce od srebra. Jedan i drugi spadaju za ukras momka. Kažu stari majkovci za njih da potječu iz starih vremena hrvatskoga kraljevstva i vremena kada su ih počeli dobivati oni koji su podnosili žrtve za krst časnu i slobodu zlatnu. Da nose one sa srcem u znak domovine a one sa križem u znak vjere i trpljenja za istu.

I još se nosio oko pasa žutoga ukras, kožni svilaj, rađen od fine strojene teleće kože, crvene boje, lijepo izrađen sa više pretinaca u koje bi smjestio razne stvari, to jest duhan kesu, kresivo, malu pušku – kuburu, njen pribor te ostali pribor što treba čovjeku. Uz to, po sredini, blagdanom bio bi i nož zvan bjelokosac, a na nogama nosi još pletene vunene naprske, na prvoj polovini stopala izvezene raznim bojama. Momci na kraju njih imaju i kite od vunice dok stariji nemaju te kite. Muškarac nosi svega skupa oko deset metara robe na sebi a povrh svega toga zimi je još ogrnut dugom kabanicom, seže do čeljanaka, sa kukuljicom, a u svemu ima oblik kišobrana koja mu lijepo pristaje. Zimi more sa njome jahač da komodno pokrije sebe i konja. Ove su kabanice kupovne od tvrde robe plave boje. Dupla roba, unutra crvena, pokriva konja i njegovu opremu. Kabanica pokazuje plavi nebeski svod kojim je sve to obavijeno. Pod njenom je kukuljicom glava a na vrh je glave razum i mozak koji sve to prikuplja k sebi i ravna sa tim, a Bog onda sa svijem.

Nošnja djevojke1

Majkovske đevojke nose široko odijelo. U radni dan na glavi je rubac, ubrusac raznobojni. Bijela košulja je od kupovnog platna, botana2 ili kambrik. Po košulji je kamižolica brez rukava a povrh nje zimi paletun s rukavima. Sve to se kroji i nosi da je pritegnuto uz život. Kamižolica je vezena svilom ili vunicom uz prsa i leđa naročito, a povrh nje je ljetima, a zimima poviše paletuna, vezena marama krojena na neki trokut. Tako da joj jedan kraj visi niz leđa, pa oko vrata da krije do ramena, a na prsima je prekrižena i veže se oko pasa. Ova je od sve djevojačke nošnje bila najbolje izvezena vunicom, svilom, srmom te malim sitnim dinarićima koji se oko nje žute i cakle kako oči u sokola. Zato ni zlatne srme na njoj ne fali. Ima na njoj i troška a i dangube. Obično je radi svaka djevojka za sebe, pa kako koja zna tako i veze. Ali se ipak gleda ko bolje zna pa se nekad mnoga obrati onoj koja bolje zna ”Kaži mi, bona, i pomozi mi, da ne bude u mene najgora”. Za nju navestit tako potroši, kako kažu, od pedeset do šezdeset dana, kako koja, za da je naveze kako treba pa da š njom more u crkvu.

Ispod pasa nosi kotulu ili bortet dužine do članaka, lijepo niz duž nagiban u šest pola, to jest šest metara. Veže ga oko pasa sa dva traka osprijed a dva nazad, jer je na bokovima rastavljen u duži od dvadeset centimetara. Po ovom kotuli osprijed, a prema bokovima na prvom strani, ogrnjač od raznovrsni boja, oko pasa se veže trakovima. A ispod kotule nosi se soto kotula zvana podlačak, bude i po više komada. Na nogama nosi bječve i opanke kako i muškarac, i naprske ženske malo lošije od muških.

Svečanim zgodama nosi na glavi bijeli slamnati šešir sa crvenim kordunom okolo i podbradačom, za kojim je perjanica jedna od pauna. Kose su opletene u crveni trak dužine dva metra, širine 20 centimetara, to je pričvršćeno s dugim iglama koje na vrhu imaju oblik krune, dužina im je dvadeset centimetara. Oko vrata nose koralje crvene boje, obično šest struka razvedenih po prsima, vežu se trakom oko vrata, na najdonjom je u sredini srce od zlata. Samo od boljih kuća koraline od dvanest zrna od zlata, nanizanih u razmaku na crveni trak, a na sredini je zlatni križ ili srce. O pasu se niz bok daljnje nosila fjoka, od korduna različitih boja širine od od šest do deset centimetara, njih šest. To se nekad zvao pojas jer se vezivao oko pasa i visijo. U svemu, đevojka kad je u potpunosti obučena, na njoj je dvadeset i osam metara robe. A u tom se robi krije lijepa, čedna i zdrava đevojka.

Ali eto i ta je nošnja već iščezla, vide se još samo ostaci od nje, ostaju joj priče i uspomene. Zimima je po tom robi nošen kako zagrtač, ubrusac, šalin sa dugačkim koricama na kraju. A u ušima se nose od zlata zvane žičice ili puce, te su kraće. Duge vrećine rijetko koja. Ples je bio samo poskočica, linđo, uz lijericu.

Sve će se dobrzo moć viđet samo u muzeju.


1  na vrhu stranice s ovim tekstom je nadnaslov Obučena djevojka, no kako se u tekstu ponovo nalazi naslov Nošnja djevojke, tako je nadnaslov ovdje ispušten

2 nije potpuno razumljiva riječ

/ iz ‘Zapisa iz prošlosti  Majkova’, Pero Cvjetović – Peruško, stranice 80.-83. /

Slične objave

O ZAPISIMA


'Zapise iz prošlosti Majkova' pisao je moj pokojni đed, Pero Cvjetović Peruško, s prvotnom namjenom da nasljednicima ostavi pouzdana svjedočanstva o temama vezanim uz prošlost svoga sela.

U pripremi ovih tekstova za objavu, nastojao sam što manje intervenirati u rukopisni tekst tako da tekstovi budu što bliži izvornom govoru. Razlog je to što će mnoge riječi biti napisane nepravilno, na način kako su ih ponekad ljudi Majkova izgovarali. Nadam se da vam, dragi čitatelji, ta sklonost prema izvornosti nauštrb pravilnosti, neće predstavljati veću zapreku. Ugodno čitanje.

Pero Cvjetović

Jedan čovjek ne more sve uradit, ni uzdržat sve selo. Ali sve selo more jednoga čovjeka vazda.

Zapisi