Sada opet kroz Majkove prođe i električni dalekovod te i Majkovi dobiše električnu rasvjetu, ali ne skupa već u tri dijela i sa tri trafostanice i to ovim redom. Grbjava i Prljevići za se jednu, kako jest prirodno da bude i po pravednosti zajedno su. Gornji Majkovi za se, samo što iz njih se izdvoji Ivo Zec i sam ode sa Donjim skupa, a Donji Majkovi za se.
Tako Ivo Zec malo prije toga uskrati na bratimsko te godine dati gnoj za masline što svaka kuća daje i ne zna se da je ikada iko uskratio. Tako i svaki drugi rad i obaveze prema istom selu. Onda ga selo malo poduči radi toga istupa i ne htjede ni Gestod fabrićijer zapovijedati seljacima za pogreb kada mu umrije otac. A niti jake dvije trećine sela neće poći na sprovod Ivovu ocu. Iako su svi znali da stari nije to bio zaslužio da mu se tako dogodi. To je sve bilo u pogledu onog popa Keserdžića ispalo.
Sve tri trafostanice bijaše napravljene i puštene u promet i to Grbljava dana 01.03.1961., Donji Majkovi 01.05.1961., a Gornji 01.06.1961. Sve tri dobiše i dosta lijepu pomoć od svojih iseljenika iz Amerike kojima Grbljava i Donji Majkovi podigoše i spomen ploče sa svim njihovim imenima. Donji Majkovi dobiše prvi tu pomoć tako što ode Pavo Barbarus u Ameriku za jednu godinu dana i on tamo iskupi od svojte i znanaca pomoć i to 1668 dolara. Grbljava dobi također preko posredovanja Miha Perušine (Mihina) pomoć od 1140 dolara. Gornji Majkovi pisaše te oni posredovanjem svojih iseljenika i to Iva Ljubića i Frana Grčića dobiše pomoć od 1450 dolara. Zaista dobra pomoć i u zgodno doba dođe, jer da ne bi te pomoći Majkovi bi još dugo čekali, osim Grbljave, čekali bi na bolja vremena za svjetlo.
Kako što će čekati i na međusobnu ljubav i poštovanje zajedničkih interesa. Jer ljudi koji sada gledaju na Majkove vide samo mržnju, jer ima ljudi koji više ni u crkvu ne idu. Poslije one podijele u dva tabora i napadaje na popa na onakav način, iz same mržnje i sebičnosti kojom nema kraja, a iza tih opet stoji samo Pustahlija.
Selo je u strašnom opadanju i izumiranju. Ostaje pust dom za domom, mladost odlazi od svojih kuća a zemlja se ne radi nego ide u ledinu i propada. Stari ljudi za tom svojom zemljom plaču i žaluju, teško im je gledati kako propada njihova zemlja i kuća i dom i očinstvo, ali pomoć ne mogu. Onda se povlače sami u se i tuguju u svojim kućama i nema ih više niđe viđet, ni po sastancima ni na kakvim skupovima ili razgovorima. Samo šute i jadikuju svoje jade.
Mladi odlaze iz svog rodnog sela i kraja, iz svojih rođenih kuća da traže sreću na drugoj strani. Odlaze puni nade u taj vrtlog, a što će naći u tom vrtlogu ne zna se, ali se sigurno zna da selo ostaje pusto. Jer se zna i to da je zimi uveče subotom i neđeljom balalo kolo, poskočica, na tri mjesta i to u Grbljavi i Donjim i Gornjim Majkovima, i svuda bilo puno i još prostor pretijesan. A sada bala još samo na jednom, svi skupa, i opet nema ko da igra. Još samo malo pa ga neće bit ni o festama. Jer sami Gornji Majkovi imali su u moje rane dane mladosti po 35 djevojaka za kolo i udaju kad bi im se bila trefila prilika1, a danas u svom selu imaju samo četiri.
Bilo selo pa ga više nema, ostade nam samo uspomena.
1 u izvornom tekstu na ovom mjestu postoji dio rečenice čiji je nastavak ‘…krile se stalno kod svojih kuća’, no prve dvije riječi su nejasne pa je cijeli taj dio ispušten
/ iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova’, Pero Cvjetović – Peruško, stranice 141.-143. /
