Bio je i meni dobro poznat Petar Carević pok. Ivana. Još iz rane mladosti slovio je kako čovjek čvrste riječi i odlučnosti. Vojsku je austrijsku odslužio u Trstu i to pune tri godine, da bi dobio i čin, i đe je namjeravao ostati i dalje u vojsci. Ali ga dundo Nikola stari uspije skloniti da dođe kući kako stariji sin u oca i da se oženi.
Konačno Petar posluša Nikolu i oženi se kući đe dobi dva sina i i dvije ćeri. Ali dobi i ime Soldat u svom selu, iako je nosio sablju. Dođe i prvi svjetski rat, Petar unaprijeđen u čin Feldvebel, pripaso sablju i ode da se bori za cara i domovinu. Skoro sve vrijeme rata provede u Doboju vježbajući rezervne oficire za borbu. Kažu da se ponašo s njima kako pravi soldat, da je bio oštar. Tek pred kraj rata netko mu omogući da ode i on malo na Tirol, na frontu, da malo pomiriše rat. Jednom dok je nosio o bedri sablju udari u nju talijanska kugla puščana i u njoj napravi udubinu. Tu istu sablju, kad svrši rat, Petar donese kući na trajnu uspomenu i sačuva je kod kuće za svoga života. Ali u ratu ne sačuva cara i domovinu.
Poslje rata bavio se uz seljački poso i uzgrednim lovom. Bio je vrstan lovac, spretan i sigurna oka i pogotka. Tako kažu da su jednu godinu u trojicu podijelili po 10 tisuća dinara svaki. Ukupno 31 tisuću, a tad je nadnica težaku radniku bila 16 dinara na dan.
Jednoga dana, bila je to baš Neđelja od blagosova pome i masline god. 1934., Petar ode u brdo da obađe svoju zemlju, jer mu rekoše da mu zečevi jako jedu žito u dočini u Lokvicama. Uze ovaj put pušku Rista Porobića, za koju Risto reče da ne valja, da goni jako u usko, pak da je Petar isproba i ako mu se sviđa zamjeni svojom. Skupa s puškom dade mu i nekoliko fišeka fabrički nabijenih krupnom sačmom zečarom . Petar ode da to isprova i povede dvoje kučadi. Ujutro, na vrh prvog doca, kučad je naglo uzela skvičati Petru do noga s pokunjenim repovima. Petra to malo začudi, ali produži puta dalje, obađe žito, ali zecu ni traga ni glasa. On produži stranom u lov prema Torcu, taman čistinom nešto ispri vrha brijega, ali kučki opet isto kako i prije, trkom skvičući prema njemu. To ga začudi, ali promisli da je opet Kraljevića kučak koji bi ih i prije klao, pa produži u istom pravcu.
Ali gle, najednom ispred njega idu dva vuka, usporedo, a puška mu je o vratu. Isti čas trže i Petar pušku s ramena i vukovi u bijeg. Petar nanišani onog od sebe, odmah iza uha jer mu je glava bila onom drugom po sredini pleća. Puška plane, prolome brda, Petar brže ubaci drugi fišek pa tek da ga presretne, ali vuk ne izbi na čistinu đe je to Petar očekivo. A on zna, nije mogo prije proć, motri i pazi, viče na kučke da traže, potrči prema mjestu kuda bi bio imo naić, ali kučki opet upriješe nazad.
Petar opazi vuka tu, đe se zbio u procijep ljut, i priđe mu bliže. Vuk poče jako režat na njega. Petar mu opali još jednom u glavu metak milosrđa. Vuk pade, a Petar ga malo zatim uzme na vrat i odnese do onog drugog. Ostavi ih oba skupa i ode kući. Od kuće odu Rade Dolina i Pavo Carević, doniješe ih ispred kuće u Doline, pa kraj puta da bi ih svijet vidio.
Vukovi su bili jedan muški, težak 25 kila, a drugi ženski od 26 kila. I to potpuno gladni da im u crijevima nije bilo ništa, i tako vukovi poginuše gladni uz korizmu. Sjutra dan ih odriješe, kad ih se svijet nagledo, a osobito čobani. Zatim natakoše kože na taljige i odoše da kupe vukovima sedmine. Po pričanju ljudi, pa i samih Carevića, ova je godina glede lova za Petra bila najbolja. Sakupio je oko tri stotine kila žita i oko stotinu kila vune, nešto ulja, te u Primorju nešto i novca. S vukovima obađoše samo bliža okolna sela. Što je bilo s kožom od vukova, to sada 1973., ni Carevići ne znaju.
Ali se zna to sigurno da je učinijo veliku korist, kakvu nije niko drugi u ovom stoljeću, ne samo Majkovima već i svim selimau okolici i na daleko od Majkova. Jer domaćini kuća ne moraše za dugo godina slušat ni jadikovat za pokalnim hajvanom. Ponadasve se smiriše čobani na paši, kojima su vukovi bili utjerali strah u kosti, da uvijek kukajući stoje u strahu na nogama i nikada mirni da ih vuk ne prevari i zgrabi plijen. Sada se ne zna da li je nakada u prošlosti neki Majkovac ubio dva vuka u jednom danu, a zamalo ne i jednim hitcem iz puške, i to u kratkom razmaku na udaljenosti od oko četiri stotine metara. I tako smiri i zadovolji sva sela i čobane na daleko za dosta godina i zasluži pažnju kako čovjek stoljeća, pokoj mu bijo duši. I ja mu za to junačko djelo od srca zahvaljujem. Što je bilo s njegovom sabljom, đe je završila poslije Petrove smrti i diobe kuće, to njegov sin Ivo sada 1973. ne zna. Zna, kaže, da je bila tu dok su se dijelili.
Petar je bio i odbornik sela za gradnju župnog stana 1934 g. u Majkovima, i tu se ponio junački i čovječki.
( iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova’, stranice 349-351. Pripremljeno povodom kapitula na dan Sv.Mihajla, 29.9.2014. godine)
