Slobodna Republika Dubrovačka doživjela je svoj slom pod vojnim udarcem Francuske vojske pod vodstvom Napoleonova generala Lauristona, iako je poduzimala sve što je bilo u njenom moći da se spasi. Znajući i to da su neki od niže vlastele potajno hodili u Pariz da pozovu Francuze i uvedu novi način vladanja u ovom kraju. Jedan od tih bio je i Đanluka Ohmućević iz Brsečina koji je imo nekoliko svojih kmeta i u Majkovima.
I tako jednoga dana Francuska vojska pregazi i Majkove pored ostale Republike i ostavi svoje utiske u selu. Kako jedan od prvih bijaše taj što se Napoleon poče sukobit sa Rimskim Papom te iz prkosa izda naredbu da se više niko ne smije ukopavati u crkvu kako ni u ošjen crkovni. Ta je kažu Napoleonova odredba trajala samo trinaest dana dok ga drugi vladari primoraše da tu naredbu povuče nazad i da se opet ukopava kako i prije.
Ali u to vrijeme u Majkovima umrije samo jedna osoba i to neki stari Harežina, te ga ukućani i selo ukopa u blizini kuće u mjestu Ustranu da tuj čeka ( Uskrsnuće tjelesa ). Za ovoga čovjeka govore daje bio malo prgav, pak da bi govorijo drugima “kakav si, psi te vukli na stranu”. Druga žrtva bijaše neka starija žena od Delije iz Rautovića, đe je kasnije doselio Đenović iz Visočana. Ona kad viđe kuda jom je prošo put preko peča na Podancima, uhvati je kolap i tuj pade mrtva. Kažu da je rekla “Zemjo moja, smrti moja”, i s Podanaka je odnesoše doma mrtvu. A kako treća žrtva bješe mladi Pavo Ivanov Cvjetović s Kovačića, kojega Francuzi isprebijaše u komandi mjesta na Petrovim vratima u Brsečinama, sa isprikom da je došo nepristojno u ured komande. On brzo iza toga i umrije.
Ali pored toga ostaviše Francuzi i boljih uspomena. Sagradiše novi put kroz selo koji se još i danas zove Marmontova cesta. Kaže se da su Francuzi samo dirigirali put a da su seljaci sami morali da rade svaki kroz svoje selo i od jednog do drugog sela. Tako kažu da je neki Sjekavica, zvani Salko, radio pod Gradinom na vrh Strmice s polugom od 16 oka, i da je svako veče nosijo kući a ujutro na poso.
Ali bilo kako bilo sagradiše nam divni put za prolaz i konje, a kojim pored konja i karoca prvi put nakon malo više od stotinu godina prođe i prvi automobil 1912 godine. I taj osta sve do 1963 g. kako glavni i jedini put kroz ovaj kraj. Kad se probi drugi bolji uz more, magistrala, od 1961-1963 g. Iako ovuda u blizini nema niđe napis kada je rađena. Dok Francuski put je to imo pod Gradinom u Slanom. Francuzi u velikom stijeni iskopaše lijepo i prikladno mjesto u koje ubaciše ploču koju su predhodno donijeli sa groblja iz Slanoga i na kojom dodaše napisati ove riječi: ”Francuski car Napoleon Bonaparte prvi napravi i provede ovaj put od Boke do Pariza a da ne potroši svoga ni jednog Luiđa”. Luiđo je bijo najniži Francuski platežni novac.
Pored ovega puta, na do tada glavnom putu za karavanu kod Crkve Svetog Trojstva, iskopaše i urediše lijepi puč za opskrbu vodom. Puč je građen i pet predjela a sa polja se vidi samo jedna srednji. Puč je i kasnije u brezvodicama Majkovima i te kako dobro došo. Pored toga ostaviše i jednu svoju riječ koja će ostati ovdje vjerojatno doklen god se budu konji tovarili na samar. Kažu da bi francuski vojnici primoravali kariđije da jim svoju ratnu opremu stave na konja, koji je ionako dobro natovaren, govoreći “U intreše” (francuska riječ “u sredini”). Tu riječ naš narod primi kako svoju i govore “U intrešelj”. To bi neki stari ljudi znali reć “teže je konju deset oka u intrešelju nego stotinu na strani”. Ali nije u to vjerovati , to se more tumačit s tim što je konj ionako dobro natovaren, pak ne more više u intrešelj.
Francuzi bjehu potisnuti i ostranjeni 1813.g. uz pomoć naroda i drugih vlasti, kad Napoleon doživje svoju sudbinu u vojnom kod Brezine u Rusiji. Ali po odlasku Francuza navale da robe Crnogorci kako horde, ko što može i koliko više može. Tako i Majkovi bjehu porobljeni i po više puta od Crnogoraca i Bokelja. Tako kažu da je jedna klapa upala u kuću u Sjekavice i tada je ležo na postelji teže bolestan neki Sjekavica zvan Salko. Za kojega su govorili da se je pod turskim pritiskom kako mornar morao da i poturči u Carigradu. Crnogorci dižu i kupe ono što još ima, ono što je ostalo drugijem prije, tako jedan od njih zgrabi i pokrivač s postelje bolesnika. Ali ga Salko poznade kako mornara s istog broda, pa mu reče: “Nemoj me brate, vidiš da sam bolestan, a znaš kakve smo muke zajedno mučili”. Ovaj mu odgovori “Kad je rat, nije niko nikome brat”. Ode i odnese mu pokrivač i sve što su mogli ponijeti.
Ljudskih žrtava bješe tri čovjeka poginula, sva tri od iste ruke, iste ure i istog dana. Bješe to ovako. Neki Crnogorac naiđe preko Kovačića, malo iza svojih ortaka, te u Harežine pred kućom nađe jednoga starca đe sjedi pred drvaricom drva. Pa kad ovaj viđe da u kući nema više ništa potegnu svoj handžar i starom odsječe glavu. I ode stranom preko Smoljenvrta te u Kraljevića kroz ogradu, taman na put.
Kadli baš u taj čas tuda prolazijo Ivan Kuna iz Drevenika noseći na ramenima svoju četverogodišnju kćer, najmlađu od svoje četiri kćeri. On je baš vraćo se iz brda, đe je u Pijev grad nosio ostavit i zavuć svoj novac i pušku. Novac je kasnije našo suludni Pavo Čurčija iz Prodonića, i pušku koja više nije valjala za ništa. Pavu kažu, kad je kazo novac, pokupi ga neka Kljunkuša, da će mu ga ona sve izbrojit. Ostavi Pavu sitniš, a krupnije uze sebi. S tim kako kažu Kljunak sagradi onaj poljar pri putu. Vratimo se opet na vrh dočina, u Kraljevića poviše kuće, baš malo ispod onoga velikog kamena u međi okresanog sa pet strana za oltar u crkvu Sv. Stjepana. Onda je kamen puknuo i osto je tu kasnije ugrađen u među, pak malo niže u kamenu je iskresan, to jest ukopan križ. Na tom mjestu srete crnogorac Kunu i viknu mu “kalaj dijete”. On to i učini ali crnogorac odmah handžarom odsječe mu glavu, i ode dalje Grdanjinim vrhom.
A baš u to doba Pavo Čurčija Veliki bio Gestod, te uze crkovnu robu da je zavuče u neku malu pećinu u Prijesku. Ovaj ga viđe pa za njime bolje. Pavo se sakri u pećinu ali ga ovaj nađe, poče da viče nanj i da ga boda nožem. A kad ovaj iziđe posiječe i njega trećega i robu odnese. Ivana Kune kćer od straha i plača dobila padavicu i za cijelog života bila na mukama. Ivanova žena, još mlada udovica, udade se opet jer k njom ode za zeta s Kovačića Petar Cvjetović Markov. Ali udovica više ne rodi djece sa Petrom, kojem od očinstva s Kovačića dadoše samo u Racu uza svu stranu, od svake peče, po devet reda loze u trajnost.
Francuzi skrše Republiku koja tada izgubi svoju samostalnost, iako poslije francuza održi svoju posljednju sjednicu Malog vijeća na Brodarici u Rijeci dubrovačkoj. Na kojom se je čulo i gorkih primjedaba. Najgrlatiji bio je kažu Bona, vlastelin iz Dubrovnika, naročito se je on obaro protiv Austrije. Ali i tome Boni viknu Niko veliki Bjelovučić iz Dubrovnika “Polakše Bona, jer i zidovi imaju uši”. Tako je bilo onda, a što bi Niko veliki reko sad ?!
Republika se nije mogla održati i morade da prizna Austriju i da joj se pokori. To prisajedinjenje republike sa Austrijom u ime Austrije proglasi u Dubrovniku, u crkvi Gospe Velike, austrijski general Milutinović. Tako i republika i Majkovi dobiše nove gospodare. Ali zahvaljujući francuzima i Austriji od tada su se kmeti mogli otkupjivati od gospara svoju zemlju, a malo zatim više nijesu morali da rade gosparu onih devedeset nadnica ( zato što stoji u gosparovoj kući). I mogli su graditi kuću u klak, iako su do tada bili sve u sušicu. Posljednja kuća u sušicu u Majkovima u kojom se stalo srušena je i ogradi je u klak 1936.g. Šćepan Ivandin Lobrović. Još jedna takva ima kuća i komin na vrh Rožetića, u Stijepa Popovića, ali se u njome ne stoji, nego sprema i drže kravu.
Austrijski car Franjo Josip Prvi odredi da se umjesto onih devedeset nadnica gospara dava pet fjorina u novcu godišnje. Kažu da je Franjo jednom zgodom prekorio turskog sultana za postupak turaka u Bosni i Hercegovini. A ovaj njemu uzvrati da je u njega još i gore, i eto u Dubrovniku ljudi rade devedeset nadnica, ne begu već svom gosparu. Moj care.
Okupacija nakon malo više od stotunu godini, to jest 1941. od Italije i Njemačke do 1945., ne ostavi nikakvih vidljivih znakova, ni jedna ni druga. Izim što Talijani osumnjičiše kako komunistu Ivana Dolinu, sina Ivova, te ga zatvoriše na Mamulu đe i ostade do kapitulacije Italije 1943. Vrati se kući a kasnije žive na Šipanu. Iako se on toga sjeća na zdravju.
Ali od francuske okupacije ostade Crkva svetog Franje u Prljevićima porobljena i onesposobljena za službu Božju i do danas, iako je uvijek bila pokrivena i sačuvana od nevremena.
Iz “Zapisa Iz prošlosti Majkova”, Pero Cvjetović – Peruško, str. 244 do 249.
