Tijekom vremena, kako sada tako i u prošlosti, kroz stoljeća, bilo je mnogo i mnogo dobrih i pohvalnih djevojaka, uzora dobrote i ljepote kako i ostalih ljudskih vrlina. Ali se o njima više ništa ne zna, svega je toga nestalo. Samo se rijetke od njih zasjekoše u srž sela Majkova i ostadoše da se o njima govori i da se spominju.
Od tih je bila kako prva i najglasovitija Majkovska sirota. Djevojka, sestra pomorskog kapetana Petra Perlića, čija je kuća bila u Gornjim Majkovima, danas zvanim Prljevići, odmah do crkve sv.Franje u Đardinu, odmah preko puta iza crkve i Tutmanove kuće. Ljepota, vrlina, bol i sudbina te djevojke prikazane su u staroj jednoj pjesmi „Majkovska sirota”. Njeno se ime spominjalo kroz stoljeća.
Druga majkovska djevojka koja se duže spominjala bila je Jele Đamarina. Iz Donjih Majkova, iz 19.st. i to pod konac toga. Jele je bila đevojka svoga kova, ali stasita, jedra i jaka, puno radina kako pčela. Brata nije imala. Dičile su je kose i vatrene crne oči, jedino je malo kvario jezik jer neka slova nije mogla da pravilno izgovori, kako na primjer š ili č. Željna života kako proljetno cvijeće kiše, zaljubi se u Jelu momak iz susjedstva Nikola Kraljević, zvani Brčina. On bijaše malen i zdepast momak ali puno velikih brkova, a nije bio kakve naročite ljepote. Ali eto ljepota se ne jede iako bi svak volio da je lijep. Ljepota prolazi sama od sebe kako i drugo cvijeće. A zna to Jele Đamarina pa se odluči za udaju.
Sve je bilo pripremljeno za svadbu, ugovoriše i pir i u koju će neđelju to biti. Dođe i ta neđelja, sve je bilo gotovo, sve je bučno i veselo, pjevaju se svatovske pjesme, kiti se nevjesta, odlaze u crkvu. Usput pirnice pjevaju za nevjestom, spominju joj oca i majku a ostale ne spominju, jer je Jele kućna jedinica, nema braće ni sestara. I tako će Brčina doći kod nje u njenu kuću, oženit se za zeta da živi na njenom imanju sretno kako to oni misle. Ni Brčina doma nema mjesta, ima i on starijeg brata oženjena doma, a u Majkovima je ionako običaj da živi doma samo jedan, i to stariji, a ostali svi koliko god ih ima trbuhom za kruhom, kamo koji zna. Takvim mislima uđoše i u crkvu te pristupiše i pred oltar da se vjenčaju i klekoše pred svećenika. Don Antun ih pita „Nikola Kraljeviću, uzmiješ li ti ovdje prisutnu Jelu za svoju zakonitu ženu po obredu sv. Matice Crkve?“. „Uzmijem“ odgovori Nikola. Don Antun onda pita Jelu: „Uzmiješ li ti Jele, ovdje prisutnog Nikolu za svoga zakonitoga muža po običaju sv.Matice Crkve?“ Jele odgovori još glasnije: „Ja gosparu, neću!“. Sve u crkvi zine od čuda pa i don Antun koji opet pita: „A zašto ti Jele nećeš?“. „Neću gosparu, ne!“. „A zašto?“. „Eto baš zato, ja odem u brdo pa donesem breme od 56 oka a on se doma skuri po jakuri. Pa ja neću, on puhi hibuk“. „Što puši Jele?“ pita opet pop, jer pred oltarom nije ni on nikada nešto ovako čuo da se dogodilo kako njemu danas ovdje. „Ja ga neću, neka zna“ veli opet Jele. Diže se ispred oltara i ode na svoje mjesto. Ona je rekla svoje, neka svak čuje. U crkvi svi zinuli od čuda što se to dogodilo a Nikola i svatovi najviše. Završi i misa, ide svak svojoj kući, ali još jednom pred crkvom svi salijeću oko Jele, što to ona radi. Da jom to ne valja „Pa nijesi ti luda. A to niko nikada nije radio, ni ludi a negoli ti, budi i ti Jele kako sve ostale. Vrati se pa se vjenčaj Jele, da o tebi svijet ne govori najgore“. Jele odgovara glasno svima: „Ako nije niko uradio, eto jesam baš ja! Pa neka i o meni svijet govori, pa neka znaju! Da je na dobru konju stotinu mahana a na slabomu kažu samo jedna, Nevolja“. Jele ti lijepo odatle ode kući nevjenčana. Ona je rekla ono što je ćela i mislila reći, neka čuje svak. Ali jadni Brčina, poražen do peta ostavi svatove i onda sporednim putem ispod polja poprijeko Baština doma, da ga svijet manje vidi. I u kući se svi preneraze u čuda kad čuju što se to dogodilo s Jelom u crkvi. Majka od Nikole onda saspe na Jelu: „To su mi te samovoljne jedinice. Ko da nije imala kad prije rijet da neće nego baš danas. Vazda im da Bog da u kući bila samovoljna jedinica dok im se kuća iskopala, da Bog da“. Nepovoljno biješe i u Jelinu domu, ali što se više može činit kad je tako. Ni Striježi to nisu nikad ni čuli a kamoli da su doživjeli. Jer Jelini roditelji bijehu starosjedioci u selu i zvali su se Striježi. Jele baš zbog toga i iziđe na glas i svako o njoj pripovijeda.
I tako se Jele do brzo iza namjeri i uda za nekog stranca iz Trnčine, Popovsko polje, Đamariju. I tako osta ta priča o Jeli Đamarinom i do danas. A ostat će možda dok bude Majkova. Jelin muž bijaše vrijedan čovjek kakvoga valjda nijesu ni doma za ništa trebali. Vidi se i po tome, kad bi mu stari koji majkovac rekao da popravi nešto „Popravi bolan, malo ovo kuće i prekrij, da ne kapi zimi kad dođu kiše“, on bi im odgovorio svima isto „Neka brate, jebemu pas, đe je živjelo sto Striježa mogu i ja jedan Đamarija“. Jele imala samo jedno živo dijete, jedinicu Jelu, kojoj je opet trebalo dobavit zeta, i dođe k njoj neki Kotlar iz Mravinca, ali i oni imadoše samo jedinicu Jelu, i ova se kasnije uda za nekog starog udovca u Slano, Pera Beata. Od Jele i Beata nije ostalo djece pa se kuća prodala i biće se prodalo na komade i raskopalo. Majkovci sve to pokupovaše, od toga više nema ništa osim priče o Jeli Đamarinom. Uspomena i priče o tome ostat će Bog zna dokad.
Zatim opet nemili slučajevi dođoše naspram šest Marija, šest majkovskih djevojaka, a evo kako. Jednoga kasnog jesenskog dana uputi se u grad šest mladih djevojaka iz Majkova noseći ponešto povrća za prodat, i ostalih kućnih stvari na svojim leđima, da bi prodale i uhitile koji solad za to, ili tadašnji karantan, za kupit u kuću i donijet ono što je najpotrebnije, i odoše. Ide se do pod Brsečine, tada slabim putem, dvije ure noćim se ide. Pa otalen će tu noć barka da ih vozi polako u Dubrovnik, da stignu ujutro tamo. I tako one eto stigoše do pod Brsečine. Ove đevojke, i to, Marija Perušinova, Marija Tutmanova, Marija Perićeva, Marija Grčićeva, a za ove ostale dvije nijesu ni meni znali pripoviđet koje su bile, niti sam ja znao tada pitat ko zna to. Đevojke se ukrcaše u barku, samo njih šest i vozač i odoše, ali tu noć udari u more iznenada jak vjetar i poče nositi barku mimo volje vozača pak prema Lopudu. Kažu stanovnici južnoga dijela Lopuda da su neki od njih čuli to zapomaganje, ali ko će im pomoć u takvom noći a obala je nepristupačna. Dok sve to utihnu i smiri se. Grozno more proguta sve sedam žrtava i nikada više ne nađoše nijedno od njih. Ne vrati se nijedna više svojom kući niti tko više viđe bar mrtvo tijelo.
Svima to teško, ali od svih Grčićima bi najteže, jer njihova Marija biješe vjerena u Lisac za nekoga Miha Rusa. Bila je isprošena i pod zlatom, imala se brzo udat u toga Miha Rusa za sina. S njom skupa more proguta i novo zlato na rukama i iglu s prsi. Stari Miho Rus bio kažu čudan čovjek i zatraži od Grčića da mu se povrati zlato. Oni odgovaraju ne mogu to povratiti jer je utopljeno sa našom Marijom skupa. I tako bilo teškog okapanja oko toga zlata dok najposlije dva Grčića ne legoše u grob prije vremena. Kažu da je ovo prizno i stari Miho Rus. Stvar se razvijala ovako. Malo iza smrti Marije nastalo je prepiranje između Grčića i Rusa i Marijin stariji brat dokazivo kako ne mogu zlato vratiti niti je pravo kako je sa djevojkom nestalo u moru. Ali Rus hoće da se ono vrati. Međutim Miho Rus brzo iza toga umre. Grčići zlato ne vrate, ostade to tako. I tako do brzo iza toga jedne večeri, iza toga slučaja, a po smrti Miha Rusa, bjehu u Grčića sva čeljad na okupu upravo na večeri. Kad se začu klopot mazge ispod kuće. Upravo kako da je njihova mazga izišla iz pojate. Stari Grčić, otac Marije, istrči pred kuću do pojate i niđe ništa iako je divna mjesečina. Samo tada puhnu jak vjetar i njega baci na stranu, posrnu i pade dočekavši se na ruke. Sutradan umrije stari. Par dana iza toga i stariji sin, bio u gradu, krenu kući, dođe na mjesto Podanci i na Gomilici čuje neki šapat prema sebi da ide, i ne srete ništa ali mu se naježi kosa na glavi. Dođe otalen jedva kući i treći dan umrije. To se tako dogodilo, pak se pripovijeda da se stari Miho Rus po smrti povukodlačio i plašio ljude. Da su ga tako viđali po Liscu pa da su mu onda na Veliki petak zvali u zvona, da more doć. I kad je došo, da su ga pitali što je sve zlo uradio, i da je reko, između ostalog, da je slomio noću i dva Grčića. Staroga pred kućom, mladog na Gomilici ispod Rožetića. S tim se taj slučaj završio, ali se uvijek govori o šest Marija da se ne spominje čije su.
Sličan prizor grozne sudbine desi se dana 05.06.1955. za dvije djevojčice iz Grbljave koje izgubiše svoje živote u moru i ostaviše za sobom nerješeno pitanje da li je bolje znati ili ne znati. Evo kako se to dogodilo. Toga dana Jele Perušinova, prije zvani Mihin, sa svojom starijom sestrom i sa tetkom na paši da nagule trave u Prhinjac. A otac Jele, Mića Mihin, toga dana ode u Dubrovnik, a otalen će brodom, brzom prugom za Split, da produži onda vozom svojom sestri Jeli u Maribor. I ne sluteći kakvu mu mrežu plete kobna sudbina. Jele je mala i gulila travu pokraj mora sa svojom tetkom Marom. Dok je prigrijalo sunce a sada će brzo ići kući. Jele sada zamoli tetku da bi je pustila na more da se samo malo opere u moru. ”Nemoj moja Jele kad ne znaš plivat”. ”Ta neću bona, samo ću na onaj kamen (pokaže ga rukom) da operem noge od zemlje”, ode i poče prati noge. I tiho je, a malo prije prođe nedaleko od toga brod, brza pruga da se kolpi od marete podigoše i zaljuljaše djevojku. Ona se uspravi ali se noga okliznu i prevrne je i povuče. Djevojka se prepade i počne zapomagati ”Tetka moja, tetka moja, spasi me!”. Ali ni tetka nije znala plivat već i ona zapomaže i zove pomoć. Starija Jelina sestra odmah potrči malo dalje da zove ljude ali na tetkino i njeno zapomaganje začas dotrči najbliža tomu mjestu Nene Tešijina, od četrnest .godina i njena jaranica. Znala je dobro plivat i odmah se baci u more i pohiti do Jele koja je u smrtnom strahu vikala i lomila rukama, te na sve dozivanje tetke da se vrati kraju ona se sve dalje od kraja odmicala. Ali je Nene stiže nekoliko dalje od kraja i dohvati je. Jele u smrtnom strahu uhvati Nenu grčevito rukama oko vrata. U taj čas stižu i jedan odrasli muškarac, baci se u more i on odma zapliva do njih. Ali se one umiriše, bile su obje već mrtve. Povuče ih na kraj, izvrnu ih da se izlije voda, ali se one ne miču. On nastavi umjetno disanje, ali sve zaludu, one se više ne povratiše, bijehu obje mrtve. Toga časa tuda naiđu i neki lopuđani, i oni svi sve poduzeše, sve što se znalo i moglo, ali ništa ne pomaže, obje su bile mrtve. Jele od sedamnest a Nene od četrnest godina. Da Nene nije znala plivati ne bi se bila utopila jer ne bi bila skakala u more. Dočim Jele, od sedamnest godina, da je ona znala plivat kad se prevalila sa kamena bila bi se uspravila i izišla. Zno ili ne zno, sudbina uzmije svoje na svoj način.
Za malo vremena iskupi se mnoštvo naroda na mjestu, svak ostavi svoj poso, uzeše mrtva tjelesa i ponesoše ih kućama. Ova vijest porazi svakoga, svak se ožalosti, ide na sažaljenje i govori o tome, svakome je teško ali je ukućanima najteže. A kako bješe ocu Jele, Mići Mihinu, na putu kad on sjede u voz da krene za Maribor iz Splita. Samo jedan minut prije odlaska voza ulazi milicioner u vlak i reče Mići da dođe nešto u stanicu. Ovaj pita „zašto mi se zabranjuje putovanje, radi čega?“. „Ne zabranjuje vam se čovječe, ostavite stvari ovdi, voz će vas čekati“. Mića uznemiren iziđe i ode u stanicu, dotlen drugi iznesoše prtljagu da on to i ne viđe. Tamo ga nastojaše umirit, kažu da mu je žena rodila, a on njima kako rodila kad nije ni noseća. Te tako nakon dužeg natezanja rekoše da mu je ćerka bolesna, te treba da se vrati doma, a drugi put neka ide kod sestre kad god hoće. I on posluša. Pomogoše mu naći i auto i on produži put do Majkova autom i tek tada viđe prizor u kući.
Na pogrebu ponesoše obje djevojke skupa, pošto ih i pred kućama i pred crkvom i prilikom spuštanja u grob slikari po više puta slikaše. Na ovom pogrebu viđelo se nezapamćeno mnoštvo buketa cvijeća i bila je prisutna sva mladost iz svih Majkova, brez razlike, broja i spola. Ta mladost odluči korotu i čitavo ljeto te godine u Majkovima nije bilo kola, ni veselja ni radosti. Dok djevojke ukopaše obje zajedno u vlastiti grob Miće Mihina Perušine, da obje skupa i počivaju kako su i umrle skupa. A selo ostaje u sjećanju tog groznog slučaja.
/ iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova’, Pero Cvjetović – Peruško, stranice 96-103./
