Još će ih netko možda spomenut, iako ne puno. A eto, neka ostane nešto i o njima. Onda ovako. Obitelj pokojnog Stjepa Popovića s vrh sela sastojala se od Stjepa i njegove žene Ane, rođene Žarak s Osojnika, i tri ćeri, Ane, Kate i Mare, zvane Ruse, rođene na Rusalje. Starija Ane u ranim danima ode u Ameriku, Rusu natjera bijeda da ode u Dubrovnik u službu po tuđim kućama dvoriti kako djevojka, da uzmogne prehraniti stara i nemoćna oca i majku kod kuće, a Kate kod kuće ostane da kopa zemlju i također sahrani stare roditelje.
Tako bi Kate, pored sva svakidašnjeg posla, znala uvijek koji je prvi u mjesecu i kad će Ruse naplatiti mjesečnu službu, pa odmah ona u grad da to uzme u Ruse i kupi štogod što je najpotrebnije. A i Ane se u Americi dobro iza odlaska uda za Luka Milića, isto iz Majkova. Ruse ostane za čitava života neudata dok se Kati pruži prilika da se uda u svoj komšiluk, za udovca kojem je žena malo prije umrla a ostala djeca u kući brez ženske. Stjepo Popović rečeni Liban, zvani Belegija, sa četvero djece muške od kojih dobrzo iza toga dva starija pokosi bolest grla, skrletina, a dva mlađa ostadoše na životu.
Kate biješe malo samovoljna i ne trpi nikoga da joj nameće svoju volje, ona to neće. Stjepo opet plah čovjek i ne bira izraze riječima i začas obaspe pogrdama bilo koga, sporedno mu ko je da je, pa tako i Katu. Ali ni Kate tada ne ostaje dužna. Dobrzo iza toga, to jes udaje, pokupi se, ode svojom kući, svom ocu i majci. Tamo rodi i sina Nika. Tako eto Kate i Stjepo se prvi rastadoše da ne žive zajedno, koliko se to zna i pripovijeda. Ona pobjegne od muža, napravi rastavu braka. Stjepo radi jezika jaduje sam u kući s djecom, ali svojega jezika ne popravlja. Uvijek grdi, vazda isto, ali nakon neko vrijeme opet se pomiri sa Katom i ona se povrati na neko vrijeme. Dok opet dobije i drugog sina Antuna. Pa opet bježi doma, da bude đe drugo nego k majci. Jer je mati ne kori, ne viče i ne vraća zato ništa, već kaže „Stoji ti sinko sa mnom. Otac je već umro pa neka oni hrsuzin stoji sam kad je onako hrsuzin. Jadan neka stoji doli, tebi je odi bolje“.
I tako prolaze dani i mjeseci, Kate i mati i dvoje đece Rusinu plaću uzimju redovito, prolaze dosta lijepo. Čeljad im se i uklanja jer obje imaju oštar jezik pa jao onome koga one prihvate. Čuje nekad i Stjepo od stare Ane i dosta neslanijeh riječi. Onda se opet jednom Kate i po treći put pomiri sa Stjepom da dobije i trećeg sina Šćepana, ali ovaj put će pod uvjetom da Stjepo dođe živjeti k njoj i majci. Pa tako i bilo ali ne zadugo. Opet nastaje vika i bitka. Stara napade Stjepa što viče Katu, a on s njom prilijepi o zid pa bjež. Jer Kate će pripomoć majci. Sada za Stjepom lete cjepanice, drvje i kamenje, ali on srećom umače brez težih ozljeda premda one to nijesu željele. Od tada prođe dugo vremena, oni se nijesu sastajali. Kate ostade za Stjepa uvijek „kurvetina Žarkuša“ i tako dalje. A za Katu Stjepo ostade dovijeka „ona lupežina“. I tako bi se često izgrdili, jedno drugoga, ali izdaljega.
Kate branila i hranila njeno troje djece a Stjepo njegove. Oboje poženiše sinove a da se nikad više ne izmiriše, nego naprotiv sve se jače zaoštravaše. Sve dok Stjepo pod stare, skoro zadnje dane, kad nije više mogo nikuda hoditi, počne tada, prvi od Majkovaca u Majkovima, tražiti i rastavu braka. Te poče iskati preko popa i preko milicije da se razvjenčaju pa da je tako izredita od imanja. ”Neću da je vidim na selu više. Da ja mogu ikud više hoditi pošo bih, pošo ja odavlen, samo da nije blizu mene šporka osoba.” Kate opet isto tako njemu ”Lupežino jedna, ne bih od srama s tobom putem prošla, a negoli u kuću legla s tobom pa da je tvoj cijeli svijet. Živim i brez tebe bolje nego bi da sam s tobom. Nikada više neću k tebi, neću ni živa ni mrtva.” Tako bi Kate znala reći. Pa nije joj ni doma grubo, fali joj samo to što Ruse nesretna dvori po gradu za niske pare, mala plaća pa nema puno novaca a hoće se sve više i više. Sad već i sinovi naučeni na to postavljaju sve veće zahtjeve tetki, „tetki nesretnom“ tako oni kažu.
A Ruse kako robinja, i gola i bosa, sve s jedva jednom promjenom robe, stalno u kući samo da više da Kati i djeci. Tako je davala do stare starosti kad iznemogne i ostari i vrati se u rodnu kuću u Majkove 1950-te. Sada više nema mjesečne plaće pa sada počne i ona slušati stalne Katine molitve. ”Nesretnice jedna, đe ti je, što ti je? Što nijesi uzela štogod robe za pokrit se bar obnoć i za obući preko dana. Vidiš kako je u mene puna škrinja, što nijesam nikad služila i dobivala pare, a ti gola ko prs. Nesretna Ruse, miritalo bi te bit a ne da ti plakat. Bit će ti sve kakvi lulaši odnijeli, baš si nesretna.”
Stariji Katin sin Niko svrši u ludnici, i u njom umre godine 1944. a srednji u ranom bolesti ogluhnu. I tako on i mlađi živu sa majkom doma u kući i s tetkom Rusom. I oni joj dobacuju često ”Nesretnice, što ćeš sad?”. Ruse vazda šuti, samo kažu da je jednom progovorila kad su joj rekli Katini sinovi da idu uzet vreću, stavit je onako u vreću pa je bacit niz Orloviće. To su visoke stijene ispod Gajine. Tada je Ruse vele rekla Antunu jednom ”Zašto bolan, ja sam sve za vas dala, a vi mene da bacite niz Orloviće. Kud će ti duša?”. ”Šuti ti nesretnice Božja!”.
Pročuo Antun da se mogu dobit penzije i to one osobe koje su dugo bile u službi i on se pobrinuo za to, jer je on lakom na novac. I tako Ruse dobije penziju. Sada joj se položaj nešto promjenio, manje je vike jer je tu penzija, vrijednost od kojih 150 kila brašna mjesečno, ali opet Rusi ne ostavlja niko za robu ništa. Treba kažu za ovo ili za ono. Odmah joj novac očiste netom ga primi. Treba kupit kruh, onda treba kupit prase, platit porez, kupit cimenat, i tako slično. Sada joj pošalje i sestra Ane iz Amerike po nešto, a kad sestra umrije onda njeni sinovi. Vazda o Božiću i Uskrsu po koji dolar, pošalju češće po koji paket sa robom, ali nesretna Ruse drži novac od kad ga poštar preda dok dođe Antun, ako ga već nije tu i Kate izmakla prije. Jer i njom isto tako podjednako šalje sestra ili neputovi. Ali i Antun zna svom petku pos. Antun se mnogo okoristi a mater Kate sipje pogrde na Rusu „uštedi štogod za sebe za stare dane. Kad umreš neće te imat u čem ni pokopat, nesretnice. Krepat ćeš preko zime od studeni. Ne dam ti ja ništa od moje robe“. A Ruse nije nikad izlazila iz kuće.
Kate oboli u rano proljeće 1960-te. i nakon par dana ležanja jedno jutro zazove nevjesta da je jako slabo, zatim zahropi, pa malo nakon toga i umre. Obukoše je i spremiše dok susjedi odu javit u odbor da je Kate umrla. Pošli onda viđet nesretnu Rusu, da joj reku da je Kate umrla, ali imaju što i viđet. Ruse bila umrla prije i već se okočila. Iz susjedstva odmah priskoče žene te okupaju i obuku i Rusu nesretnu. A drugi susjed ode javit da je i Ruse umrla, obavijesti i za ukop, pa tako ukopaše obje istog dana. Tako krenu dva mrtvačka lijesa sa dvije sestre, tužan prizor za pogledat. Njihova kuća nije imala svoju vlastitu grobnicu nego će se ukopat u bratsku grobnicu. I baš malo prije bjehu načinjene četiri nove grobnice crkovne. Odredi se u sporazumu s prisutnim ljudima od sprovoda da se ukopaju obje skupa u onaj prvi grob, u taj nije niko ukopan već par godina a i tad samo jedna osoba. Otvoriše grob i ukopaše ih. U grobu je bio ukopan samo Katin muž, Stjepo Popović Liban. Nije bilo namjere da se to učini već upravo slučaj sudbe htjede tako da bude. Zatim neki rekoše „eto, mržnja ih je rastavila a smrt sastavila“. Tako eto prošla prva rastava u braku u Majkovima.
Na prošlosti se svijet uči iako muku muči da tako odluči. Sve traje. Evo počivaju san vječnosti skupa zajedno pred crkvom svetog Stjepana. Sudbina je dala pred oči mnogima da mogu viđet svojim očima i razabrat svojom pameti zbilju života. Antun, kažu, piso rođacima u Ameriku „da je dobra majka umrla u deset sati toga dana i tetka Ruse istog dana u sedam ujutro. Laka im zemlja, lijepo su bile prigledane“. Ali drugi kažu iz ovog će kogod što i naučit. Ako ništa bar to „lako je dok se more trkat i vikat. Ali kad zapru noge u zid a oči u strop, a usta se počmu kočit i hladit. A onda? Što onda?“. Uči nas Petar Preradović ovako „kad čovjeka samrt nađe, ništa sobom ne ponese, već skrštene bijele ruke, i ponese djela svoja“.
To su eto Majkovke o kojima je nešto upamćeno i prenosi se i prenosit će se i dalje. Katin srednji sin Antun gluh je i kažu neće se nikad ženit a i nije za njega. Mlađi Katin sin Šćepan, kažu, nekoliko dana poslije njihove smrti, ovako u razgovoru sa jednim čovjekom iz Riđice odaklen je i oženjen. ”Ma što ćeš da ti rečem, mogo je bio vrag doći u mene u kuću i dvaput a ne odjedanput. Evo kako, mogle su bile i one stare umrijet jedna ove godine a druga do četiri, pet godina. Dok mi ovo djece odgoje. A ne obje od jedan put. Da je barem tetka Ruse ostala još živa koju godinu“. Eto im zahvale.
/ iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova’, Pero Cvjetović – Peruško, stranice 104-109./
