Bilo je to godine 1914. baš na Petrov dan 29. šestoga mjeseca. Toga dana kako i obično bila je velika vrućina a k tome još i festa u Grbljavi. Ljudi po dolasku iz crkve stalno piju i razgovaraju o svemu i svačemu, a kad se zabaci kolo onda će svi kod kola da gledaju mlados kako igraju poskočicu i kako linđo svira iliti udara u lijeru. Tako je to bilo stoljećima, tako i danas, isto kolo i običaj.
Linđo udara u lijeru na gumnu u Stjepa Pitarevića, a mlados igra u kolu da ko će bolje i ljepše, i taru znoj sa čela a i košulje su im prionule za leđa. Stariji ljudi sjede pokraj kola i razgovaraju. Sada će najednom Stjepo Pitarević reći „E ljudi, lijepo je ovo mladosti pogledati ovako mlade i vesele.“ Odgovara mu rođak Ivo Pitarević „E jes ih lijepo gledat ali ih nije lijepo slat u soldate. Istina je to da oni s puškom u ruci brane cara i domovinu, ali tu doma opet tvoj vlastiti doma propada brez rada. Duge su ljudi tri godine. A kad sin ode iz kuće onda su valaj i tri sedmice, dugo je.“ „Što ti znaš što su soldati?“ dobaci mu stari Pavo Rajković, zvani Pavulez. „Ti nijesi nikada bijo soldat, pa onda ne znaš ni što su“. „Pavo, leda mi“ reče Ivo „da znam osjećati to. Divno je bilo u prošla vremena, dok je mladost bila uvijek kod kuće. Dotlen su i roditelji bili sretni i zadovoljni. Republika nije uzimala vojsku pak ni Austrija nije prije“.
Reče na to Pavulez „zna naš stari ćesar cijeniti rad i vrijednost ljudi u domovini, ali je ono dobro da mladi momci odu da se upute i izvježbaju o oružju, da znadu. Jer smo mi Majkovci bili uvijek spremni da se borimo za Krs časni i Slobodu zlatnu i Hrvatsku svoju zemju dragu. A naša nas ćesar neće zvati ako ne bude potrebno. Je li tako Šćepane?“ Okreće se Stjepu Cvjetoviću, mome ocu, i pita: „Koja je ono godina bila kad najprvo pozvaše naše ljude iz Majkova u soldate i je li ono tebe najprvo pozvaše u Gruž?“
„Ne, Pavo. Bilo je to godine 1880. i otišo je Antun stari Prkut Zbrijega, a onda ja drugi 1881. A onda Ivo Tutman iz Đardina, pa onda sve redom idu kako dođe red, ako je zdrav i sposoban.” odgovori Pavulezu moj pokojni otac. I kaže dalje: ”Onda mi nije bilo teško, ali mi sada zebe srce. Evo mi sin istom uzrasto da me malo odmijeni i pomogne mi da se odužim ljudima. Pa vam mogu reći, kad bi došao do toga da vratim svakome svoje što sam dužan onda bi progledo svojim očima. Radio bi više samo za se i svoju čeljad, svoju djecu i kuću.”
”Tako je Stjepo!” reče Ivo zvani Kljuso ”Ali zebe nam srce svima. Vidiš onih srpskih zadjevica radi Bosne i Hercegovine, pa eno pred dvije godine bilo došlo i do mobilizacije, samo što nije puknilo i počo rat. To je u posljednji čas spriječio naš stari ćesar, Bog ga poživio! Ja to uvijek zavapim kad se sjetim toga, osobito kad ono pop govori: od kuge, rata i glada, oslobodi nas Gospodine! Jer su to tri najveća zla na svijetu. Sačuvaj Bože toga zla, pa neka bude kako bude.”
U oni čas prekinu ih u razgovoru seoski učitelj koji netom dođe, podiže ruku i reče (učitelj Stjepo Kastrapeli, poznati srbofil): ”Stanite mladosti i prekinite kolo i veselje, u zemlji je žalost. Poginuo je naš nadvojvoda Franjo Ferdinand i nadvojvotkinja Sofija Hohenberg, njegova supruga, u Sarajevu. Ubili su ih Srbi u Sarajevu.” Na ove riječi odmah se prekinu kolo, ljudi se uskomiješaju okolo gumna. Svi se pitaju što, ko i zašto. Učitelj odgovara da ga je ubio Gavrilo Princip iz revolvera, a da je prije bio neki Čubrinović, bacio bombu na njih, ali da se ona negdje zadjela i nije se rasprsla. Nasta prepiranje i gužva, neki od momaka shvatiše da to učitelj pod izlikom tuge rado pripovijeda, jer ga poznaju kako srbofila. Ali i učitelj Kastrapeli videći to iskoristi priliku, gužvu i sa ženom odma pobjegne kući, ali ne putem preko Gaja, nego drugim ispod Pločica pa kroz Dubje. Neki se otisnuše kasnije za njim ali ga ne stigoše jer oni odoše preko Gaja kuda je i njemu bio put. Tako učitelj prođe lišo ali zato u slijedeću neđelju, bila je sveta misa u crkvi svetoga Stjepana, te malo niže crkve na kadrmi Mića Lopina i Đuro Dolina golim rukama napadoše na učitelja kad ga viđeše i to kako neprijatelja Hrvata, koji nije vrijedan da živi i širi srpsku propagandu.
Ali na Petrov dan ljudi oko gumna još uvijek živo razgovaraju i pitaju i grde one koji mute mir. „Kakvi su to ljudi koji su mogli pucati na Ferdinanda koji je sam dobar?“ govori Marko Perajica koji je najgrlatiji od svih. „Kakvo imaju srce da uvrijede našeg ćesara, razbojnici jedni. Neće im to ćesar pustit nekažnjeno“, reći će on tamo.
Sada se opet umiješa stari Pavulez: ”Pucali bi ti Srbi i na Blaženu Gospu, negoli ne bi na Ferdinanda! Ta to je narod koji ne zna drugo ništa nego samo pričat o hajducima i pjevat ih u pjesmama. Za njih je hajdukovanje i krv, to je za njih svetinja, druge ne poznaju.” Tako i slično i drugi viču i govore. Znaju oni svi da učitelj Kastrapeli i Pavo Perić misle drugačije od njih „misle da će oni kako srbofili uvrstiti srpstvo u Majkove. To neće nikad neka znaju svi.“
Potrefi tuj i neki pravoslavac iz Kijeva dola, Pero Misita, i on uzdahnu na to. ”E pa što je sat?” reče on. Ali neki momci skočiše na njega i umalo da nije dobio vrućih batina. Jedva da dokaže, iako je on Srbin, ali nije on ubio Ferdinanda, niti on što zna za to, pa nije ni kriv za to „Ništa, Bogami ljudi, baš ništa.“ Pustiše ga i on ode kući odmah i to najjačom brzinom.
Sada se opet javi Ivo Pitarević zvan Kljuso da bi dokrajčio sa svim tim prepirkama „Hajdemo ljudi doma, svojim kućama. Ovaj se dan neće nikada zaboraviti. Zašlo nam je Sunce, zavit ćemo se u crninu. Već je pao suton na sve nas a doći će i crna noć.“ Ljudi se onda raziđoše, snuždeni svojim kućama. Odmah poslije toga prvu neđelju, u crkvi sv.Trojstva, crkva je dupkom puna ali svi ljudi snuždeni i zabrinuti, molili su za mir i pomljivo kako nikada dosada slušali riječi don Mata Ivanovića svoga svećenika kako izgovara riječi „Od kuge, glada i rata, oslobodi nas Gospodine”.
Austrijska vlada nemogoše doć do kraja sa srpskom vladom koja neće dati nikakvu zadovoljštinu za to Austriji, za umorstvo Ferdinanda. Austrija Srbiji objavi rat i na svetu Anu, dana 21.07.1914. godine u 11 sati i 5 minuta padoše prvi srpski hitci na putničku lađu na Dunavu koja je prevozila putnike. Na što im odgovori austrijska vojska iz Zemuna i tako poče Prvi svjetski rat, a s njim skupa i glad i bolest. Car pozove vojsku na oružje pod barjak sa geslom ”Za Cara i za dom!”. Pohrliše svi ljudi pa i Majkovci, nasta strašan i nesagledan rat koji potraja pune četiri godine. Tako da rat, glad i bolest uništi, kažu, 20 milijuna ljudskih života u tom ratu.
U tom strašnom ratu izgubiše i Majkovci 20 života, i to sve skoro momaka i to ovim redom:
Sjekavica Frano pok.Iva,
Sjekavica Frano Miha,
Perušina Ivo pok.Antuna,
Perić Stjepo pok.Antuna,
Lobrović Roko pok.Pera,
Stahor Antun Perov,
Milovina Miho,
Lopina Mića,
Lanzibat Miho,
Andrić Đuro,
Dolina Đuro,
Carević Ivica,
Carević Niko,
Pavličević Pero pok. Iva,
Kraljević Niko pok.Antuna,
Cvjetović Ivo pok. Stijepa,
Popović Miho pok. Iva.
Ovi poginuše dočim trojica drugih jedva se domogaše kući i odma umriješe. To su
Domaćin Ivo,
Stahor Niko,
Bujak Miho
umriješe doma kod kuće kako soldati. A tri teška vojna invalida i to
Ivo Kljunak pok. Mata, teško ranjen u glavu,
Pero Zec pok. Miha, brez noge, te
Luko Bujak pok.Luka.
teško oboljeli i ranjeni za života trpješe teške ratne posljedice.
Sve ove žrtve i patnje pretrpješe za cara i za dom i za Austriju ali ne spasiše ni Cara ni Austrije. Čuvaše Austriju koja se raspade 1918.g. i tako opet dođe Hrvatska u bratski zagrljaj sestre Srbije i nasta kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca a kasnije se pretvori u Jugoslaviju. I to kraljevinu, koja natežući se potraje do Drugog svjetskog rata. 1941.g., kad opet bude u ratu sa Njemačkom i Italijom. Te se šest dana nakon rata raspade u komade.
Tako se opet Hrvatska proglasi samostalnom, Nezavisnom Državom Hrvatskom, pod vodstvom poglavnika Ante Pavelića. On bijaše doktor, advokat, sin željezničara, rođen u Bradini kod Sarajeva. I poglavnik ponovo produži rat u zajednici sa Nijemcima i Talijanima i pozove ljude, Hrvate, pod oružje sa lozinkom „Za dom i poglavnika spremni!”. Tomu se pozivu svi Majkovci odazvaše i nasta opet ratno hrvanje četiri godine do 1945.g. U tom ratu za dom i poglavnika dadoše, to jest izgubiše živote braneći Nezavisnu Državu Hrvatsku slijedeći Majkovci.
Ljudi oženjeni:
Radeljević Ivo pok.Luka,
Radeljević Luka pok.Luka,
Pitarević Ivo pok.Antuna,
Rajković Stijepo pok.Luka,
Rajković Luko pok.Đura.
Te momci, neoženjeni, i to:
Pavličević Stijepo pok.Antuna,
Pavličević Antun pok.Iva,
Bulaš Ivo pok.Nika,
Kraljević Stijepo pok.Luka,
Kraljević Niko pok.Pera,
Carević Ivo pok.Antuna,
Kljunak Baldo pok.Nika,
Lanzibat Ivo pok.Mata,
Vlahović Ante pok.Iva,
Stahor Antun pok.Nikole,
Marić Pero pok.Vlaha,
Perušina Ivo pok.Iva,
Tutman Ivo pok.Iva,
Sjekavica Ivo Ivov,
Papa Baldo Mihov,
Milić Vicko pok.Iva,
Biskup Niko Markov,
Carević Pavo pok.Antuna.
Te djevojka Kate Marić pok.Vlaha i Ane, nagazila na minu u Gumancima idući u travu putem, ostala raznešena i mrtva i š njom još Mande Krkić iz Kijeva dola koja je u njih radila. Ukupno dvadesetčetvero ljudi.
Većina od ovih sudbina je nepoznata jer se javljaše svojim kućama do oslobođenja od partizanske vojske 17.10.1944.g. a od tada se za njih više ništa ne zna, đe su završili svoje živote. Jer partizani pod vodstvom komunističke partije nastaviše borbu gerilskog ratovanja, pojedinačnim i mjestimičnim napadanjem te tako konačno zauzeše i Majkove i stupiše prvi put u njih 17.10.1944.g. Onda mobiliziraše sve i obukoše sve što je vrijedilo, kako i hrvatske domobrane iz bivše Hrvatske vojske koji se zatekoše kod kuće. Sve da se bore opet, sve za slobodu i za Tita, svoga druga Tita. Jer su do tada u partizanima iz Majkova bila samo dvojica i to Tevšić Miho i Barbarus Pero Perov, i to prema iskazu Miha Tevšića Delije obadvojica od 09.09.1944. Iako Barbarus brzo posta i narodni oficir u činu potporučnika, a sada je u činu majora 1960.-te.
Partizani nastaviše borbu i dalje, koja se završi porazom Nijemaca 1945.g. I tako u partizanskoj vojsci izgubiše živote:
Janjić Antun Lukov, mladić,
Lobrović Luko Lukov, mladić,
Biskup Luko pok.Miha, oženjen, otac jednog djeteta, sina,
Bujak Luko pok.Miha, oženjen, otac jednog djeteta, sina,
dok Perušina Niko Pavov, učitelj u Dračevu – Popovo polje, nesta nekako u početku 1941. bez borbe, oženjen, otac troje djece.
Tako se Majkovi zaviše u crno jer im mnogi sinovi dopadoše i u logore iz kojih jedva živi mogaše doći kućama kako živi kosturi. Pretrpješe glad, rat i strah i sve nezapamćene tegobe i bijede i izgubiše i svoje momke, padoše kud i kamo za dom i poglavnika, a da ne spasiše ni doma i ne sačuvaše poglavnika. Jer poglavnik 1945. ode preko Austrije u tuđinu a dom i Hrvatska pripoji se opet u novu Jugoslaviju. Drugi svjetski rat uništi ukupno 29 života.
Sunce zađe, reko je Ivo Pitarević, i padne tama, a u Majkovima nesta pjesme, nesta veselja, nesta i krčme i butige za nešto kupit. Prestade i seoski sastanak, dogovaranje ljudi. Stari idu samo ondi đe moraju poć a najdalje do sada mogli ste ih viđet jedino u crkvi, đe odgovaraju na riječ svećenika ”Od kuge, glada i rata, oslobodi nas Gospodine!” kako ono reče Ivo Pitarević Kljuso 1914. godine. Majkovi se povukoše u sebe, zašlo im je sunce.
Stariji ljudi gledaju kako im se puste domovi i kako im nestaje selo, brez mladosti, kako je sada već i crkva prazna. Slabo se đe ide, tu i tamo samo reda radi. Nema više ni kola da svira Linđo ni da se igra vesela poskočica i da djevojke u kolu pjevaju dvije i dvije zajedno. Tako su isto i momci pjevali dva i dva zajedno. Sad ne pjevaju, niko više ne toči vino kod kola, pa ni niđe. Nema nijednog mladića u narodnoj nošnji sa onom crvenom kapom na glavi i da mu se cakli onaj srebrni sinđir niz prsi o vratu, nema više ni zelenih tobolaca za pasom ni nakićene duhan kese, ni žutoga pasa ni veselog glasa. Malo je i djevojaka. Prestali su i svatovski običaji i njihove pjesme. Još jedino o festama idu jedni u drugih kako i prije, iako nekako snuždeno i hladno.
Nema više ni paljenja vatre, krijesova, pa da se preskače uoči Petrova dana i uoči Ivanja dana čemu bi se svak od srca veselijo, osobito đeca i mlados kad će doć to, jer preko vatre preskače svak. To je običaj od prastarih vremena, kažu još od prije kršćanstva. Oni su vjerovali, kažu, kad prođu živi kroz vatru, očistiće dušu od ognja. I tada bi ti pogani, kažu, pjevali pjesme svom Bogu Koledu. Zato se i kod nas još i do sad pjeva od svete Kate 25.11. do Božića 25.12. Razne pjesme, kako na primjer ovako ”Lov lovio mlad neženjen, kolendo, kolendo, po obzorju crne gore, veselo, veselo…“ i tako dalje. Nema više ni kolendavanja, ni čestitanja jedno drugomu o Božiću, ni pucanja pušaka na Badnji dan veče, sve to zamuknu, a svak ko more bježi iz roditeljske kuće i iz Majkova kud i kamo i tako ostaje pust dom za domom. Suton pada, nastaje tama.
Jedino se zapaža sve više i više, svake godine, da se na Dušni dan iliti Mrtvi dan pohađa groblje i kite grobovi cvijećem što se prije nije radilo. Isto tako i sprovodi su jače posjećeni i žalovanja povećana više nego prije. A sve staro nestaje redom. Djeca se više ničemu ne vesele, kad će doći taj i taj dan, jer nastaje neki drugi život i neki valjda novi običaji. A ostaje selo neveselo.
Lica sa početka stoje ovako: Pavo Rajković Pavulez bio je ugledan čovjek u selu, dugo vremena i glavar sela, a volio je čast i obožavanje. Zno je u selu pored lijepih riječi, ako je trebalo, primijenit i oštre. Ivo Pitarević, zvan Kljuso, bijo je u to doba najnačitaniji čovjek u selu, imo je i najbolju a gotovo i jedinu biblioteku knjiga. Ali drugi Majkovci nijesu čitali pa je i on kako novotar za njih bio malo lutkast. Pavo Perić, nekada najuglednija kuća u selu.
__________________________________________________________________________
/ iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova’, Pero Cvjetović – Peruško, stranice 110-118./
