Majkovci su kako veliko selo pčelarili iz ranijeg doba, ne zna se odkada. Smatrali su pčele sretnim i korisnim stvorovima pa se tako zna da su govorili i prenosili s vremena na vrijeme, s koljena na koljeno „Pčele su najomiljenije Božje stvorenje, brez njihova se rada ne može ni misa reći (svijeće od pčelinjeg voska), i svaku boles med liječi“.
I zato je vele od Boga ostalo da se samo ljudskom rodu i pčelinjem govori „umrli ili pomrli“ dočim svakom drugom živom biću se kaže „krepalo ili uginulo“. Tako bi zno i prijatelj prijatelju reći kada bi mu nešo želio pomoći „med ili medene pare“. Ali su isto tako stari ljudi znali reći da ovca i čela stoje na čarima, pa bi zato znali da svak ko ima ljenik drži u njemu na vidljivom mjestu nešto nepristojno, ko lubanju od praca ili rogove od vola, ovna iliti jarca. Tako da došljak prvo upre pogled u to pa tek onda u čele ili ulišta, košnice. Znali su, i u to su vjerovali, radi iskustva, ako mu neko ukrade ulište čela da će mu se odnazaditi, a u većini slučajeva ljenik i iskorijeniti. Isto tako su vjerovali kada se kuća podijeli, pak podijele i pčele, u jednoga će od njih pčele odnazaditi i propastit, a u drugoga napredovati.
Znali su i vjerovali da od nekih pčelara koji imadu dobar ljenik, od njih čele ne moreš podgojiti pa brez obzira ili ti oni rojeve prodavali ili darivali. Ovi bi znali reć „kažu da se od nas ne da“. Ali nikakvu tajnu nijesu otkrivali nikome, a jesu li znali to ja ne znam. I ja sam uzimao u Ivana Ljubišića u Riđici i on mi je i u dvije godine darovao po jedan roj, pa nikada izići na godinu žive. Isto tako u Nikole Boška u Mravincu, koji je rojeve prodavo, ali brez uspjeha. Iako bi mi pokojni Nikola uvijek rado preporučijo da ih nosim oprezno i da ne panem. Kasnije su mi rekli u Ljubišića da Nikola tako nešto reče svakome kad mu iznese roj iz ljenika i ovaj ga uzme na vrat „a onda moreš mu kupiti cijeli ljenik nećeš poj naprijed ni viđet koristi od njega, niti će ti se koja rojiti“.
Ljudi su govorili, a i vjerovali, da je najbolje ako sam uhvatiš roj u proljeće, osobito ako taj roj leti iz zapada prema istoku. Još su neki znali govorit, kome se ne da o čelama, ako ne more ukrast čele onda ukras malo prase i živo zakopati pod ploču prvog ulišta na ulazu. Onda će ti se dati ali drugome od tebe se neće dati odgojiti, a čele će biti srdite.
Znam da su neki Majkovci imali dobre ljenike, pčelinjake. Zašto su zvali ljenik, ne znam. Znam da su pripovijedali nama stariji da je imo dobar ljenik Ilić u Osredini. Kasnije tuj došo za zeta Andrić sa Zavale. I da je kad su Francuzi pravili put kroz selo do broku meda upravitelju puta i skreno put poniže kuće. Ovaj je bio još iz doba Dubrovačke Republike a potpuno nesto godine 1930. Zatim dolazi ljenik Ana Kraljevića iz Donjih Majkova za kojeg se ne zna od kada postoji ali se računa da je najstariji u Majkovima. Znam i ja po predaji da je sada sigurno četvro koljeno da imaju čele. Zatim u Marka Biskupa Markova, ne zna se od kada, ali se zna sigurno da su tri koljena da ih drže. Tako isto i u Vlahana Bujaka pod putem bio ljenik jako dobar. Nestalo muške kućne zadruge pa i čela poslije prvog svjetskog rata. Zatim je bio dobar ljenik u Tepšića, Delije. Ne zna mu se početak i još se vuče bar sjeme par ulišta. Također, od starine i u Petra Carevića, iako nekoliko mlađi od ovih. Sadašnji Petar, sin Petra rođen 1904., zna i pamti 170 ulišta, to jest u jesen poslije rojbe. Dočim sve druge brojke uzimale su se u proljeće, što je izišlo živo. Danas su u Petra još samo sjeme.
Isto tako je od starine, iako mlađi od Petrova, i u Iva Carevića pok. Antuna, pridjevak Kukavica. Danas je najbolji ljenik u Majkovima, to jest 1978. godine. Ivo i otac mu Antun počeli su u Majkovima prvi s umjetnim ulištima, to jest sa nastavcima, odmah poslije prvog svjetskog rata. I Pero Tutman iz Đardina u Prljevićima, neđe istu godinu. Ali ne znam koji je prvi, vjerojatno Tutman.
Ljenici od starine koji su nestali bili su u Libana u Rožetićima, preko 150 komada. Pričala je moja baba Kate Libanova, rođena 1820., da ona zna vazda dobar ljenik ali da ne zna od kada je prije postojo. Podpuno nesto poslije treće diobe 1926. Zatim dobar ljenik kod nas Cvjetovića, dok smo bili zajedno. Kada je udrijo nazad bilo je 180 ulišta. Podijelili su se godine 1840.
Za ljenik kažu da je bilo ovako. Da su jednom navalili s Drevenika Cvjetovićeve čele i poklale njihove u ljeniku. Bili su neki crni oblaci čela i nije se moglo ništa spasiti. Ostalo im 30 komada, onda da su ih uveče snijeli u vrt ispod kuća na najdonji dolac. A i spremili nekoliko raženog krova, ako im opet Cvjetovići pošalju čele, jer su vjerovali da su ih oni i poslali. I tako opet sjutradan ujutro navali oblak čela i ravno pod kuću i ne više kuće đe su bile jučer, i opet očiste još deset ulišta kojima ne uspješe zatvoriti lećela. A ovi onda još neka prazna ulišta namažu medom da se svale i na njih, te onda zapaljenim ručicama krova od raži udri da se pali. I tako ih uništiše te i Cvjetović s Drvenika osta brez svog ljenika sa oko jedva 30 komada. I od tada se više nikada ni jedan ni drugi ne oporaviše jer od tadašnjeg broja nije nikada bilo više. Dok se napokon ne iskrčiše potpuno u jednih i drugih 1926. godine. Na ovo imanje posljednjeg Boška Cvjetojevića došo za zeta Petar Lanzibat iz Donjih Majkova.
Zatim ljenici koje nestadoše u prvoj polovici 20. stoljeća jesu:
Miho Popović pok.Nika,
Nikola Kovačić – Skenderac,
Stjepo Vojvodić pok.Stjepa,
Zec Božo pok.Iva,
Zec Ivo pok.Boža,
Carević Nikola – donji Carevići. Ovaj imo dobar ljenik od starine. Nestalo muških nestalo i čela.
Dolina Miho pok.Iva, isto bio dobar ljenik do 80 ulišta.
Rajković Antun pok.Nika,
Rajković Kristo pok.Nika,
Milić Niko pok.Luka,
Sjekavica Frano pok.Luka.
Stara ulišta davala su vosak koji se prodavo trgovcima i crkvama (Mala braća). Na sredini toga ulišta, iliti lubure, bile su uzvraćene četiri šipke unakrs i stavjen križ da drži vosak i med, te bi se po pravilu dizo vas vosak do križa jednu godinu doli a drugu godinu gori. Vosak je bio glavna koris a med je bio sporedna. U novim ulištima sve se svodi na med i daje mnogo više koristi, sigurno za pet puta.
Još sada,to jest kada ovo pišem godine 1978. imaju pčele:
Oblizalo Niko pok.Pera,
Bulaš Niko pok. Nika,
Đenović Niko pok.Vicka ,
Grčić Stjepo Stjepa,
Pavličević Niko pok.Iva, rečeni Šaftalo,
Carević Ivo pok.Antuna, Kukavica,
Carević Pero pok.Pera,
Lanzibat Pero pok.Mata,
Stjepović Luko pok.Luka,
Vlahović Ivo pok.Iva,
Lopina Antun pok.Iva,
Barbarus Pavo pok.Pera,
Milovina Mato pok.Iva,
Kraljević Ano pok.Luka,
Tepšić Miho pok.Ana, Delija,
Lobrović Antun pok.Vicka,
Jemin Ivo pok.Pera,
Perajica Ivo pok.Marka,
Tešija Ivo pok.Ante,
Perušina Antun pok.Antuna, Kunja Ljut,
Tutman Ivo pok.Nika,
Jović Mato pok.Iva,
Biskup Marko pok.Marka,
Aksić Antun pok.Stjepa,
Kraljević Ivo pok.Iva, Tucina.
________________________________________________________________________________
/ iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova’, Pero Cvjetović – Peruško, stranice 404-408./
