Zakukala crna kukavica
Pod kraj zime kad joj nije vrijeme
I brez ljeta đe joj nije mjesta
To ne bila crna kukavica
Neg đevojka jadna sirotica
Sestra mlada Perlić kapetana
Kuka jadna tri, četiri dana
Iza svega glasa žalosnoga
I spominje brata rođenoga
Đe si Pero brate od matere
Bog zna više viđet hoću li te
Al’ ako se ovaj puta vratiš
Uhititi neće nikada te
Sestra tvoja jer će bit uza te
Budnim okom ja ću pazit na te.
Kad četvrto jutro osvanulo
Marketi je ne brijeg izlazila
Izlazila pa je govorila
Moj Marketa za Boga miloga
Imal’ đegod Pera brata moga
I njegove tanane galije
Marketa joj jadan odgovara
Nema ćeri božijeg mi dara
Nema Pera ni od Pera glasa
Ima jedna mletačka galija
Koja plovi gradu Dubrovniku
Da si bila na obalu sišla
I pitala mletačke mornare
Pera brata viđeše li tvoga.
Što bi rukom udrijo o ruku
Ona bila ukraj mora sišla
Oganj živu vatru naložila
U dvije je pole razdvojila
Zove kraju mletačke galije.
Gledali je mletački mornari
Pa govore kapetanu svome
Neko zove na obalu lađu
Nekome je do nevolje ljute.
Govori im mlađan kapetane
Okrenite, kraju zavezite
Da vidimo ko je i što mu je
I zašto nas zove na obalu.
U mlađega pogovora nema
Zavezoše, kraju okrenuše
Kad galijom blizu primakoše
I đevojku mladu opaziše.
Progovara kapetan Đovani
O mornari moja braćo draga
Koje ono čudo na obali
Il’ je bijela iz gorice vila
Il’ andijo nebesko znamenje
Il’ je žena Dioklecijana
Najljepša je od svijeh zemana.
Govore mu sa broda mornari
Što se čudiš kapetan Đovani
Da je vila u gori bi bila
I andijo nebesko znamenje
Ne bi došo na morsko kamenje
Nit je žena Dioklecijana
Najljepšija od svijeh zemana
Svilen pojas oko nje se vije
Đevojka je, još udata nije.
S tim galija kraju primaknula
Govori im sirota đevojka
U Boga vam, mletački mornari
Viđeste li Pera brata moga
I njegovu tananu galiju.
Govore joj mletački mornari
O đevojko mlada ljepotice
Možda smo ti brata i viđeli
Možda jesmo al ga ne poznamo.
A đevojka suzama obara
Gorko plače, jedva progovara
Bogom braćo mletački mornari
Te viđeste Pera brata moga
Te viđeste vi ga i poznaste
Da vam jedno obilježje kažem
U njega je tanana galija
Hitra pusta ko i zmija ljuta
Prova jom je zlatom pozlaćena
Krma jom je srebrom obložena
Vesla su jom srebrom okovana
Jedra su jom od svile šitkove
I na njima jadno ime moje.
U galiji Pero kapetane
Vitka stasa, lijepa uzrasta
Crna oka, rumenih obraza
Ko rumena u proljeće ruža
Kad te gleda ko da munja sijeva
Kad se smije ko da biser sije
Ljepote mi Peru bratu nema
U svom zemlji Dubrovačkog kneza
Mlado momče od malo godina
Jošter živjet nije ni počeo
Kamol’ da se nauživo svijeta
Kad to čuo kapetan Đovani
Bože mio teško ti mu bilo
Da on kaže istinu đevojci
A nije se lagat naučijo
Malo stao brzo odlučijo
Pa đevojci mladoj odgovara.
O đevojko mlada ljepotice
Kad t’je Pero brate od matere
Pera brata viđeli smo tvoga
I njegovu tananu galiju
Za njega ti kazat umijemo
Ne čekaj ga on ti doći neće
Ima evo tri bijela dana
Na Vratniku kod Mljeta otoka
Tri galije Dubrovačkog kneza
U zasjedi Pera dočekaše
Obletiše pa ga uhvatiše
Dubrovniku gradu odvedoše
Da mu senat dubrovački sudi
I što sjede u senatu ljudi.
Kad to čula sirota đevojka
Za kose se rukom uhvatila
Što je kose rukom uhvatila
Ta u ruci kosi ostanula.
Ajme, reče, brate od matere
Na izdaju jer te izdadoše
Na prevaru tebe uhvatiše
Na muke će tebe udariti
Pero brate nemoj umirati
Čekaj mene pa ćemo zajedno
Dok te plačnim ne vidim očima
Ne zagrlim žalosnim rukama
Ne poljubim bolnijem ustima.
Govori jom kapetan Đovani
Plakat nemoj mlada ljepotice
Da je molit Dubrovačkog kneza
Možda bi ti brata poštedili.
Đevojka mu mlada odgovara
Ne zovi me više ljepotica
Neg majkovska tužna sirotica
Sele jadna Perlić kapetana
Kapetane ko rođeni brate
To su ljudi srca kamenita
U tih ljudi nema smilovanja
Ne zna sila kakva je nevolja
Ja sam čula jadna moja majka
Da vlastela Dubrovačkog kneza
Da su oni vijeće učinili
Brata moga cijenom ucjenili
I visoku cijenu postavili
Ko uhiti Pera brata moga
I dovede ruka vezanijeh
Brata moga premjeriti zlatom
Đe ga ne bi uhititi mogli
Neg mu rusu otkinuti glavu
Triput glavu premjeriti zlatom.
Neg te jadan molim kapetane
Primi mene na galiju tanku
Povedi me Dubrovniku gradu
Da ja molim kneza nesretnoga
Dam’ da viđet brata rođenoga
Još jedan put za života moga.
Govori jom kapetan Đovani
O đevojko tužna sirotice
Primit ću te i povestit ću te
Al se vrati jadnu domu tvomu
Kaži majci i babajku svomu
Kud si pošla i zašto si pošla
Ako ti je daleko odavle
Čekat ću te sutra dan do podne.
Đevojka mu kroz plač odgovara
Ja sam jadna sirota đevojka
Nemam jadna oca ni matere
Niti imam do Boga ikoga
Osim Pera brata rođenoga
Eto više sad ni njega nemam
Jer vlastela grada Dubrovnika
Ocu mome glavo osjekoše
Jadnu majku konjim pogaziše
Pera brata pod konje baciše
Bože mio teško ti mi bilo
Gledat tako majku na rastanku
Pa u jeku plača žestokoga
Ja sam brata ugrabila moga
Da ga dobri konji ne pogaze
I opaki ljudi ne pogube
Zato brate Pero kapetane
Strašno mrzi redom Dubrovčane
Neg te molim jadan kapetane
Primi mene na galiju tanku
Povedi me Dubrovniku gradu
Da još jednom za života moga
Vidim živa brata rođenoga.
Đevojka se jadna naplakala
I bijelo lice izgrdila
S tim se lađa kraju primaknula
Da ko viđe tužnu siroticu
Prema nebu okrenula oči
Ajme reče, u galiju skoči
Ajme boli i sudbina kruta
Jadi moji po stotinu puta
Ciči kune sirota đevojka
Ko izdade Pera brata moga
Ne vidio dobra ni jednoga
Od kuće mu ne ostalo traga
Ni od njega ne ostalo glasa
Prema svom se selu okretala
Ovako se selom pozdravljala
O Majkovi moje selo milo
Vele li si jada upamtilo
A i suza želosnih prolilo
O studena vodo Majkovice
U izvoru pusta presahnula
Pa te više ljudi ne imali
Slušali te a ne gledali te
Kako ni ja brata rođenoga
Sve dok brata ne oplaču moga
Kad bi tebi izvor presahnuo
Onda bi se selo preselilo
Đe se ne bi preseliti ćelo
Onda selo sreću poželjelo
Nikad više sloge ne imalo
Kako ni ja brata rođenoga
Sjajnu zvijezdu od sela ovoga
Sunce nade sela cijeloga
Ko je znoja i trud uložijo
Da bi jadno selo pridignuo
Da mu selo ne čami u tami
A sad eto propali i sami
Rad izdaje i prevare teške.
Tješio je kapetan Đovani
Ostale mu oči pri đevojci
Kad se blizu gradu primakoše
I Dubrovnik očima viđeše
Kune njega sirota đevojka
O gospodo grada Dubrovnika
Ubila vas nesreća velika
Ko vi tugom jadno srce moje
Pod vama se crna zemlja tresla
Pa vas živih zemlja proždirala
I studene pritiskale stijene
Ko vi jadom jadno srce moje.
S tijem dođe gradu Dubrovniku
Bijel na dvor Dubrovačkog kneza
Ona moli kneza čestitoga
Daj mi viđet brata rođenoga
Još jedan put za života moga.
Srdito joj odgovara kneže
Hajde kući nemila đevojko
Nećeš viđet Pera brata tvoga
Nikad živa za života svoga
Dosta nam je jada napravio
I mi za njeg blaga potrošismo
Dok u zatvor njega dobavismo
I okove na ruke stavismo
Neg ako ćeš mene poslušati
Što ti rečem ono učiniti
Da ti uzmeš Perovu galiju
I mornare moje u galiju
Š njom se vrati bijelu domu tvomu
Punu blaga nakrcaj galiju
Dovedi je gradu Dubrovniku
Onda ću ti kazat brata živa.
Kad to čula sirota đevojka
Hoću, reče, dajte mi mornare
Ode kneže i ode đevojka
Bijele je dvore poharala
I galiju blaga nakrcala
Sve povede gradu Dubrovniku
I predade Dubrovačkom knezu
Onda kneže opet progovara
O đevojko to je plata mala
Za onako velika junaka
Zato nećeš viđet brata svoga
Nikad živa za života tvoga
Neg ako ćeš ovo poslušati
Kako rečem tako učiniti
Da u zvona sjutra zazvonimo
I cijeli narod iskupimo
Pak na Ploče tebe izvedemo
Svući sebe sve odijelo tanko
I sazvuti sa noga opanke
Ostat kao rođena od majke
Proći tako preko svega grada
Do na Pile sirotice mlada
Nek te gleda malo i veliko
Muško, žensko, staro i nejako
Nek gledaju nek te pogrđuju
I u tvojoj boli uživaju
Zato ću ti kazat brata živa.
Kad to čula sirota đevojka
Voli sestra brata rođenoga
Hoću veli Dubrovački kneže
Sve bih dala što se zove moje
I iz glave oči obadvoje
Da je viđet Pera brata živa
Da ga vidim i s njim se oprostim
Zbogom rečem i brata zagrlim
Put posljednji u životu svome
A ti kneže uživaj u tome
Pa kad na to pristala đevojka
Kneže reče i tako odredi.
Noć božija bila kolika je
Svu noć jadna nije san zaspala
Svu noć plače i uzdiše bolno
Studen bi se kamen sažalio
Ama neće srce kamenito
Plačuć čeka dana nemiloga
Kad će viđet brata rođenoga
Put posljednji u životu svome
Kako će se rastati pri tome
Kako li će bratu biti teško
Kad on taku ugleda đevojku
Sve sam dala sve sam žrtvovala
Da bih živa brata zagrlila
Gorko plače i suze prolijeva
Teško kune dane i sudbinu
Čas i uru rodila kod se je
I onega Dubrovačkog kneza
A najgore izdajicu kleta
Ko izdade Pera brata moga
Koja te je ruka uhitila
Svaka ondi sreća usahnula
Kad junaci od zanata biše
Što na prsa prsim ne čekaše
Već prevarom i izdajom kletom
Izdaja vas u crno zavila
A prevara u grob položila
Zašto naše usmrtiste momke
Što radite od mene đevojke
Tako plačuć danak dočekala
I na Ploče jadna izlazila
Sebe svuče odijelo tužno
Osta kao od majke rođena
Svoja prsa rukama pokrila
A preda se oči oborila
Ide jadna preko svega grada
Nit kud gleda nit kog sluša mlada
Nit bi koga bila pogledala
O svome se jadu zabavila
Ko je jučer đevojku poznao
On je danas ne bi prepoznao
Već po stasu i plačnome glasu
Dok iziđe od Pila na vrata
Đe će svoga ugledati brata.
Al vlastela Dubrovačkog hneza
Dotlen brata usmrtiše njena
I na mijeh kožu odriješe
Pa ražene slame napuniše
I đevojci tako pokazaše.
Kad viđela sirota đevojka
Kožu brata usmrćena svoga
Kakoj’ koža krvlju oblivena
Jadna brata njena izmučena
Živo srce puče u djevojci
Zemji pade više ne ustade
Ni zemlja je ne dočeka živu
Od gospara jedan progovara
Zaista je srca plemenita
A bili su momak i đevojka
Kakvih više ostanulo nije
Bolje bilo njih zadovoljiti
I na našu stranu privoljeti
Neg ovako silom pokoriti
I na sebe kletvu preuzeti
Oj siroto pokojna ti duša
Svak te žali ko o tebi sluša
Vaše ime uginuti neće
Dok se iko po Majkovim kreće
Majkovi te zaboravit neće.
________________________________________________________________________
/ Iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova’, Pero Cvjetović – Peruško, stranice 84-95./
