Jednom prilikom, tijekom drugog rata, moj pokonji đed, Pero Cvjetović nadimkom Peruško, našao je na sred puta (ceste ) partijsku knjižicu Rade Doline (nisam siguran 100% da je bila baš članska KP, ali je sigurno da je bila iskaznica koja ga je jasno povezivala s KP).
Kako su Peruško i Rade pripadali “dijametralno suprotnim političkim stranama”, tako bi bilo za očekivati da će Rade najebat. No pokonji đed nije ovo nikome rekao. Samo je dao knjižicu mom pokonjem ocu, koji je tad još bio dijete od 7-8 godina s riječima “Ne govori o ovomu nikomu živom. Odnesi ovo i daj Radi, samo njemu u ruke, i reci mu da ova govna više ne ostavlja po putu.” ( Ovo mi je pričao moj otac pok.Stijepo. )
Drugom prilikom, talijani su došli s kamionom u Majkove pokupiti one za koje su držali da su komunisti ili njihovi simpatizeri. Mislim da su neke već bili doveli do kamiona, a druge su još vojnici tražili po Majkovima. Kad je Peruško za to doznao otrčao je do mjesta gdje je to bilo i protestirao da ti ljudi nisu ništa učinili i da ih se ne smije nigdje odvest. Kako prvo nisu popuštali na kraju je sam ušo u kamion i rekao “Ako vodite njih onda vodite mene prvog”. Kako je on bio predsjednik HSSa cijelog Dubrovačkog primorja (prije rata na izborima izabran i za načelnika općine Orašac), tako su se prepali da će nastat ” veća buna”. I predomislili su se. Nitko iz Majkova nije odveden. ( Ovo mi je 1989. pričala moja baba, pok. Mare Cvjetović rođena Milić. )
Nakon što su partizani zauzeli Majkove došla su k Ivanu Dolini tri člana partije i tražili od njega da da imena dvanaest majkovaca za strijeljanje. Ivan je bio predratni komunista koji je cijelo vrijeme rata do pada Italije proveo kao zatočenik na zloglasnoj Mamuli. Ivan im nije htio dati imena s riječima: “Ovo je miran svijet i niko nikakvo zlo nije učinio”. Nisu odustajali , ali su smanjivali broj traženih i na kraju mu dali papirić s riječima “Dobro, napiši tri imena i to je sve”. Kad im je vratio papirić vidjeli su na njemu samo njegovo vlastito ime. Rekao je “prvo ubijte mene a onda sve Majkovce”. Otišli su. Nije odveden ni strijeljan nitko. (Ovo mi je pričala moja pokonja baba Mare. Priča je prema svjedočenju žive svjedokinje Klare Kraljević prenešena i u knjizi Joška Radice “Sve naše Dakse”, strana 306.)
Komentar moje babe pok.Mare; “Što ćeš, sinko. Nesretna pulitika, život mi je uništila. Ali tako je bilo, svi su bili jedni protiv drugih. Ma kad je došlo da ode glava, opet su jedni druge čuvali”
/ Ove priče nisu prenešene iz “Zapisa iz prošlosti Majkova”. Napisao sam ih dijelom iz vlastitih zapisa, a dijelom po sjećanju. Objavio sam ih prvi put na mom Facebook profilu 4.6.2020. Kako su dijelom vezane uz Peruška, prenosim ih ovdje. /
