Opet godine 1935. zadesi Majkove nova velika tragedija i potresna nesreća kad selo izgubi mladića Luka Kraljevića Lukova u cvijetu mladosti, u dvadeset i drugoj godini života. Bijaše to na dan Presvetog Trojstva, dana 16.6.1935. Osvanu lijep i sunčan dan, dan pun miline i veselja.
U selu je Donjim Majkovima toga dana festa, svak se tomu veseli. Prijepodne je misa a popodne je zabava i kolo, Linđo udara u lijeru i bala se taj dan brez umora i brez počinka. Stariji ljudi i žene, i oni koji ne more doć red da balaju, svi posjedali okolo gumna i gledaju i razgovaraju se. Tako je vazda pa je tako bilo i toga dana.
Svijeta je bilo odasvukud, iz svih sela a posebno iz Slanoga. Došla skoro sva mladost sa svojom harmonikom, te Banja, Grgurići, dođoše skoro svi od žive želje u Majkove, jer su im Majkovci poznati kako dobri Hrvati brez prigovora, i staro i mlado svi ko jedan, kako svuda tako i na izborima glasaju svi ko jedan za svoju Hrvatsku seljačku stranku pokojnog Stjepana Radića a kasnijeg nasljednika i vođe doktora Vladka Mačeka, koji ga naslijedi. Ali se tada bila politička borba jako zaoštrila između Srba i Hrvata, također i njihovih pristaša u narodu, pa tako žandari i državne vlasti mrko gledaju na sve članove hrvatskog seljačkog pokreta. Tako i sada dođoše u Majkove žandari uz patrolu iz Slanoga, poznati zadirkivač i vladin ulizica Ranko Nenadović, koji je kako kažu iz ranijega prešao iz muslimanske vjere na pravoslavnu. I koji nije biro sredstva samo da dođe do novaca, jao onome koga on uzme na svoj nišan. S njim skupa toga dana dođe i jedan mladi žandar Jurica Jurjević, željni da zametnu kavgu te da koga istuku, oglobe ili zatvore. Oni u svojoj duši mrze hrvatske pristaše, a ovi njih isto tako. Sada se žandarima pruži prilika da iskale svoj bijes na Majkovce.
Tako toga dana dođe u Majkove i učitelj Niko Perušina Pavov, rođen u Majkovima, ali je sada seoski učitelj u Dračevu, Popovo polje u Hercegovini. Ovaj je Niko kako đak bio dobar Hrvat ali mu škola nije dobro hodila. Tek zadnje godine kad mu rekoše ”Ili ćeš ti kako mi hoćemu ili ti je sve učenje uzalud” i tako on bi natjeran da popusti. I tako on položi ispit te odmah dobije mjesto i namještenje među srpsko pravoslavnim življem. On se kako momak zaljubi u svoju seljanku Mariju Dolina, ali ga mladost bojkotirala te se za istu tu djevojku poče vjerati i opet majkovski seljak Marko Perajica. Marko je stalno u selu i ima bolji uspjeh od Perušine. Marko rastavi Mariju, koja kasnije osta neudata, od Perušine, a tada Marijin najmlađi brat Rade Dolina, toga dana na Trojicu, ne dade sestri da bala u kolu sa Perušinom.
I nasta mala gužva a žandari tada bijaše u kući Vlaha Jemina na čijem je gumnu i kolo igralo. A Vlaho toči i prodaje vino. A baš je te žandare malo prije te gužve pozvao Pero Perušina, zvani Prkut ( jer ima više kuća Perušina ), da se napiju vina, kad mu Ranko reče: ”Nijesam žedan nit sam došo da se napijem, već sam došo da koga ubijem. Il ja koga il ko mene!” Zatim reče mladosti da ne smiju pjevati nikakve hrvatske pjesme jer će ih sve pozatvarati i istući. Ali nato ču onu gužvu, pojuri napolje, ali uto i gužva prestane a kolo produži.
Sada i učitelj priđe i reče nešto žandarima, što je bilo ne zna se. Žandari produže na drugo gumno Luka Kraljevića gdje su Slanjani sa svojom harmonikom plesali polku. Jer Majkovci igraju samo linđo, poskočicu koja je dosta živa, upravo naporna i igra se po taktu, muško i žensko, ali je sama po sebi i po sastavu, vladanju i običaju jako puno zajedljiva, i tako skoro uvijek popraćena razmiricama. Jer na primjer, recimo ovo, kad kolovođa vodi kolo i počme hvatati djevojke u kolo, on hvata i momke i određuje ko će s kim da igra i ko će sve da igra. Pa tako pita svakoga momka prije s kim bi on da bala, ovaj mu tiho, isto ko što i on pita, kaže s kim. Rjeđi je slučaj da kolovođa glasno govori evo ti te i te. I dok on ne reče „u kolo ko hoće“, niko sam ne smije ući, to je običaj. Ako dođe, eto svađe. Ako ne da sestri ili nekoj svojti bližoj da s nekim momkom bala, opet ista stvar.
Zato se žandari latiše onih mirnih iz polku. Sve ih potisnuše sa Kraljevića gumna da odu u Jemina na gumno, a kad ovi i to poslušaše onda Ranko poče tući ih i to kundakom od puške. Kad mu lijepo rekoše i pitaše ga zašto to radi i bije na miru ljude, on onda posla Antuna Bogdanovića u Slano da mu dođe još pojačanje koje mu do brzo i stiže. A onda Ranko sveza istaknute Hrvate i mirne ljude, Frana Đenerala iz Slanoga, trgovca robom i oženjena čovjeka koji ima i djecu, te Miću Sibiljana iz Banje. Te ih poče nešto ispitivati samo tako i brez veze, da bi stvorio veću gužvu, i viče da će ih voditi u Slano u stanicu, na što dobi od njih odgovor da nema nikakvo pravo na to a niti kakva povoda za to. On ih onda pusti te odma komanduje žandarima napuni puške.
Sad narod počne vikati ”Hajdemo svak doma, doma !!” i narod masovno u grupama ode doma, a neki već i bježe trčeći. Žandari sad vide da neće niko svađe ni tuče. Ali oni je hoće. Baš u taj čas desnim krajem državne ceste naiđe momak Luko Kraljević pred svoju kuću. Taj momak bijaše viđen, miran i stasit, sa svojom djevojkom i baš to bijaše uzor mladosti, koji se nikad nije sa nikim zamjerio. a niti se ikada u koga uprtijo rukom ili jezikom, a niti je kada što bilo kome opsovao. Ali toga dana imo je na sebi gaće kafene boje i plavu košulju te kapu francuzicu, točno istu kako i Marko Perajica. A bijaše im i životi približno isti, iste dobi i visine. Samo su ovi Kraljevići svi u kući naročito mirni, a Perajice su zadirljivi i svadljivi.
Ranko, netom ga viđe, opali pušku na nj i komanduje drugima ”Pali”. U puškama su bili takozvani dum-dum metci koji bi se odmah pri pogotku rasprsnuli. Tako Luko Kraljević je bio pogođen sa boka u stomak i odmah pade tu pred svojom kućom mrtav, jer mu sva crijeva bijahu iskidana tako da ne bi bilo spašavanja da je i odmah tu bio i doktor, liječnik, pa i bolnica. Ljudi su na prvi momenat mislili da je samo onesviješten. To sam mišljenje dijelio i ja, vičem ”Donesite osta od vina“, i donesoše, trljaju ga, ali sve uzalud. On je već mrtav, brez jedne jedine riječi pade na pod pred kućom.
Potrefi taman tuj Luko Bujak, ratni vojni teški invalid, a njegov dundo, majčin brat, te poviče ”Ljudi što radite?! Ne pucajte!” i htjede podići svoga mrtvog neputa, ali ga žandari otisnuše noževima na puškama i tako bi Luko Bujak zboden šest puta, ali ne smrtonosno, ostade živ. U taj čas lijevim krajem ceste s donje strane, da bih pošo kući, naiđe i Marko mladi Perajica, ali ga žandarski narednik Ranko viđe i odma mu se pričini to je onaj koga on treba. Baci pušku na oko, odmah opali metak, pogodi Perajicu kroz lijevu ruku koju je nosio niza se. Jer se Ranku tada pričinilo da je to onaj pravi koga on treba, a ne onaj prvi. Sad ga on prepoznaje. Markova ruka bijaše spored bokova jer je imo namjeru da gađa u stomak. Metak se rasprsne i izbuši mu ruku, slomivši kost nadlakticu. Marko je hodio putem kući, doma, mirno, ovaj puta brez osvete ili svađe ali pogođen metkom padne na put i to jedno dva koraka dalje od mene. Od tog pucanja bi pogođen i Vlado1 Glumac iz Slanoga, također momak. Ovomu bijaše smrskana ruka i oštećen bok, vas pliva u krvi jer ga odmah i ne opaziše, već kasnije. Nasta panika potpuna i narod se vas razbježa kud kamo. Žandari još uvijek gledaju hoće li neku od istaknutih Hrvata ispast na nišan i to baš od onih koji se ne slažu sa Srbima već se nadaju da će im Radić i Maček donijeti tu njihovu slobodnu Hrvatsku „E neće, valaj, dok je naske vojske i oružja. Dok je riječi i zakletve svete, državu će čuvati bajunete.“
Ja sam i tada bio predsjednik mjesne organizacije Hrvatske seljačke stranke u Majkovima i predsjednik iste za svih deset organizacija općine Orašac u koju su sve one bile uključene.Te ja kako politički predstavnik naroda, trebao sam svima pomoći i sve nekako ublažit. Ali i vodstvo stranke sve točno obavijestiti o svemu potanko, kako je to bilo, brez obzira hoću li i ja svakoga časa pastit pokošen metcima ako me Ranko prepozna. Ali netom Marko pade na put, majka ga viđe i odma se i ona onesvijesti i pade, ja je zgrabih i iznesem je u Vlaha Jemina na gumno, zovnem za osto, te pomognem iznijet mrtvog Luka Kraljevića kući.
Sad otac Luka Kraljevića, stari Luko, kad viđe mrtvog sina pade u nesvijest koja potraja preko jedan sat s vremena, a odmah iza njega i majka i brat Antun. Plač i jauk razdire srce svima. Na gumnu i na putu nema više nikoga osim onih koji još pomažu i rade oko Vlada Glumca iz Slanoga, koji je za par godina, to jes 1941., od ovih posljedica i umro.
Ljudi iz sela odmah otrčaše u Slano na poštu, zovu auto iz Dubrovnika da odvede ranjene u bolnicu. Isto tako jave i žandari da im dođe jedan čitav vod za pojačanje da ne bi buknula revolucija. Tako uveče, u sami mrak, stiže i auto iz Dubrovnika i odveze ranjene. Pri odvođenju ranjenika uveče ja nijesam bio tu jer ljudi mi uporno savjetovaše i mole me da se ja sklonim da i mene ne ubiju. Vele mi ”Ti znaš da oni na tebe imaju pik, pa ako te vide u mraku gotov si i ti. Ubit će te, znaš to i ti.” Ja sam tada pošo svojom kući gdje me se s nestrpljenjem dočekaše roditelji i žena, jer su već čuli što se događa, iako smo mi za brdom odakle se to mjesto ne more viđet. Onda drugi, koji su manje bili politički izloženi, odvedoše ranjene u bolnicu gdje se izliječiše od dobivenih rana.
Sutradan na mjesto krvoprolića stiže komisija te i žandarski kapetan, komandir čete iz Dubrovnika. Malo zatim stiže i narodni zastupnik Hrvatske seljačke stranke profesor Roko Mišetić u pratnji splitskog narodnog zastupnika Hrvatske seljačke stranke doktora Josipa Berkovića, da sami istraže slučaj krvoprolića i izvijeste vodstvo stranke u Zagrebu. Odmah za njima stiže i vjerski poglavar iz Dubrovnika biskup dr.Josip Carević da i on izrazi svoje bolno sažaljenje ožalošćenim roditeljima, a posjetit će i ranjene u bolnici i on kako biskup i pastir stada. A koji su bili brojno posjećivani svaki dan od skoro svih istaknutijeh Hrvata, ljudi iz grada i okolice.
Tek sada liječnička komisija i žandari dadoše odobrenje za ukop poginulog Kraljevića. Tada ja sa mjesnom organizacijom HSS-e, organiziramo sprovod na kom su bila sva mladost iz svijeh Majkova, muški i ženske, te svi viđeniji ljudi iz Majkova, Slanoga i Banje. Veliki broj vijenaca, a boketa i cvijeća ni broja se ne zna. Jer to bijaše nezapamćeni, najveći sprovod, kojega Majkovi ikada viđeše do tada koliko se zna.
Sada opet nasta ispitivanje ljudi u selu kako je sve to bilo. Službena ispitivanja vrše žandari. Skoro svi ljudi iz sela kažu isto, iz Majkova i iz drugih sela, onako kako je bilo. Ali to baš ne ide Ranku i žandarima u prilog, pak se oni deru na svjedoke, dobacuju im da nijesu potrebiti. Ali se nađe i jedan svjedok i to zagrijani srbin, čuvar telegrafsko-telefonskih linija iz Slanoga na službi i to baš Milan Vučić, rodom iz sela Dvrsnice, Popovo polje, a koji svjedoči da su se Majkovci bacali kamenjem na žandare. Kad čitava stvar izađe pred sud, onda sud izda presudu kojom se prizna svjedočenje jedinoga svjedoka Milana Vučića, a svi drugi se svjedoci odbacuju kako nevrijedni. Te po tom jedinom svjedoku i odluci žandari ne bijaše krivi ništa za ubojstvo i pucanje, ali potom obitelj Luka Kraljevića mora da plati sve ispaljene metke, i to po 15 dinara svaki komad. Na ovo Majkovci ostadoše ogorčeni i duboko uvrijeđeni.
Ja sam malo zatim organizirao selo da se podigne i kameni spomenik ovome mladiću i to baš na mjestu đe je pao mrtav, jer je to baš pred njegovom kućom, ali ne pred stojaćom, pošto oni imaju dvije kuće. I tako izabrasmo odbor u koji uđosmo ja, kako predsjednik, a Mato Knežić iz Slanoga kako potpredsjednik, te Niko Pavličević, rečeni Šaftalo, kako blagajnik. Te tadašnji seoski župnik, svećenik iz Majkova dum Jozo Lang Homer kako tajnik odbora, te odbornici, ranjeni Marko Perajica i Ivo Sjekavica Antunov. Sada poče i odboru prijetnja te smetnje i razne poteškoće i razna nastojanja da se odbor raspusti i da se odustane od spomenika. Ali ja ne htjedoh popustit. Sada odbor doživje i taj udarac da iz odbora istupe Niko Pavličević – Šaftalo blagajnik i ranjeni Marko Perajica kako odbornik, i to tako da nikada ne dadoše ostavku ili ma što rekoše kako razlog. Samo ne htjedoše dolaziti na sjednice odbora ili bilo šta da pomognu. Ali ovi ostali ustrajaše do konačne pobjede.
Spomenik izradi jedan od najbolji hrvatskih kipara Ivan Meštrović u Splitu i poslaše ga u Slano brodom, a odavlen ga izvedemo teretnim autom u Majkove, đe bi uz teške napore i veliki rizik odma postavljen, i to čas prije negoli je stiglo naređenje vlasti tadašnje Banovine, i to brzojavno, a da se izruči predsjedniku odbora. Ja sam baš toga dana bio u Dubrovniku i stigo brodom u Slano đe su pred parobrodom čekali žandari da mi uruče brzojav. Dok je brod pristajo provom pri rivu ja sam baš slučajno bio na krmi broda, đe me Mato Knežić opazi i priđe rivom krmi i saopći mi da on nije htio brzojav primit pošto glasi na predsjednika „Eto moj Pero, sve je propalo“. Ja mu kažem, „nikom ne reci da si me vidio a ja odoh da se spomenik samo arbura“, te skočim sa krme preko broda na rivu. Niko me ne opazi jer svi čekaju pred izlazom. Ja onda trkom koliko noge mogu nosit. I kad stiže u Majkove to naređenje, ja im rekoh „spomenik je postavljen jer ja nijesam znao za ništa da se zabranjuje, a spomenici se ne smiju rušiti i zakon jednako važi za svakoga i sve spomenike“. Ovaj je spomenik četverougli kamen sa natpisom, ime Luka Kraljevića i datum te isklesano srce i križ 16.lipnja 1935.
Nekoliko iza toga, to jest prilikom cijepanja Jugoslavije i dolaskom Nezavisne Države Hrvatske godine 1941. dođe do revanša, i tada, to jest na dan 1. sedmog 1941., dovedoše hrvatske ustaške vlasti u Majkove uhvaćenog žandarskog narednika Ranka Nenadovića, u selo, da mu stari Luko Kraljević, otac poginulog, sada sudi za svoga sina onako kako on to hoće. Ali im dobričina starac odgovori ovako ”Ja ne tražim ništa, ja sina nemam ali ja njemu sve opraštam a vi radite što vi hoćete. Samo vas molim da mi ga odma vodite sa oči da ne gledam ja sinova krvnika.” Ljudi ga odma poslušaše i odvedoše, zatim ga vodiše i kod nekih drugih po selu ali ga ne htje niko da ubije iz sela pa neka je i takvo zlo napravio. Pak i sam Perajica, koji su uvijek zadirljivi i uvijek su spremni za svađu a i za tuču, ovaj se puta pokazaše da jesu svadljivi ali ne i osvetljivi. Neće se ni oni osvećivati žandarima ni nikome drugome. Ni niko drugi iz cijela sela neće dignut ruke na toga krvnika Ranka. Samo neki rekoše „vodite toga krvnika iz našeg sela da ga ne gledamo“. Sprovodnici ga odvedoše i ubiše tog istog dana na Mrčevcu iza Dubravice. Drugi njegov ortak koji je bio s njim, žandar Jurica Jurjević, bi tada otpušten iz žandara te živio, a živi još i danas 1960. godine, nesmetano. Niko ga iz Majkova nije pitao ni tražio za račun.
Mnogi Majkovci kad prolaze mimo spomenika sjećaju se onoga prizora i tjeskobe koju su proživjeli. Također nije nitko pito ni Milana Vučića, koji još i sada živi u Slanomu, zašto je onako svjedočio i nanio onakvu bol Kraljevićevoj kući i svojti, svemu selu srdžbu i razočaranje, mnogima i poteškoće a i meni među prvima. Ovo sve vrijeme živio je i žive u Slanomu potpuno mirno. Iako nekolicina ljudi poslije oslobođenja 1945. o njemu opet imaju jako loše ocjene jer su i dokazi tuj.
___________________________________________________________________
1 Vlado ili Vlaho Glumac
___________________________________________________________________
/ iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova’, Pero Cvjetović – Peruško, stranice 122.-131. /
