Kako smo već spomenuli bolne i porazne udarce gubitka naših djevojaka, tako isto bilo je i kod muškaraca. Evo da spomenem, tamo negdje početkom 19. vijeka zadesi Majkove neobična sudba. Kmeti moradoše raditi za svoje gospare sve što oni narede. Pa tako i mjeti masline u šest druga, sve na ruke svojom snagom.
Tako jednom prilikom mjeli ljudi u Slanomu i to dva Lemanice iz jedne kuće i dva Perića zvani Šćeputine iz druge kuće te još Ivan Radić i Mato Cvjetović Cvijetov. Pa kad su masline bile gotove sve, za onu godinu zvana Sabatina. Oni uzeše u Slanjana rizi za skuhat, jedan obrok kako za fraju jer su završili poso. Sabatina je, a običaj je da za taj dan svaki pojedinac kuha nešto najbolje i da ima dosta, i da ostane. Tako isto i vina.
Rizi bijahu u Slano prokrijumčarene s nekog stranog broda koji je osto na moru napušten od mornara koji svi pomriješe od kolere, a brod osta pust na moru. Tako radi toga sebičnog bogajstva rizi dospiješe u Slano, te ih ovi jadni mlinari maslina prvi uzeše i skuhaše ih. Govori se još da su im bile i pregorjele te dvojica od ovih koji su to strugali po dnu osjetiše prvi strašne bolove u stomaku. Želju za rizima, jer se do tada kmetima kuha bobica, tu izmjenu platiše petorica svojim životima. A samo jedan, i to Ivan Radić, vidjevši što se dogodilo sa ovima odmah zagrebe šešulom ulje iz postavice te se onako vruća ulja dobro i pošteno nalije. Ponovi to i par puta šešulom doklem ga otvori uljem nase i naprijed. Ali on opet pije, pa sve tako dok ga potpuno ne očisti i sasvim ne istruže stomak. I tako on jedini osta živ.
Ovu petoricu nekako žive dognaše doma pa kad pomriješe odvukoše ih nekako ne tičući ih rukama. Svih ih iz Grbjave odvukoše u Gaj, ukopaju u Gaju i u Gaju im postaviše željezni križ koji stoji još i danas. Rizi koje su bile u Slanomu odmah poslije toga uništiše ali se uništiše i dvije kuće u Majkovima i to Lemaničina u Grbjavi i Cvijeta Cvjetovića na Dreveniku. Jer mu sin Mato bijaše jedinac, sin za ženidbu, koji se imo te zime oženit za sebi već zaručenu djevojku Maru Bulaševu.
I tako ova djevojka kad ču što se dogodilo dođe i na grob Matu prilikom ukopa a zatim i Matovoj kući gdje se od plača i boli prenemogla. Tako da je i svekrva njena u svom svojoj nevolji morala Maru tješiti govoreći „Nemoj se sinko ubijat tako. Lakše je tebi nego meni. Ti ćeš opet steći vjerenika, a ja moga Mata jadna više nikada. Ostajem samohrana, nemam više sina, a kako je meni jadnom kukavici.” Ali i Mare zna sebe, kome je teže ne zna se. Nema ni ona više vjerenika Mata a ona je još k tome i noseća, ali to ne zna još nitko osim nje i Mata a on je već mrtav. Kud će ona sad tužna i žalosna.
Ona se smisli i odluči se na to da ode i da se utopi u Lokvu poviše Rožetića. Promisli, razmisli, odluči se i odluku izvrši. Tako kad ujutro zajmi svoj hajvan, mazgu i goveda, u ogradu u Rosulje, vrati se kod Zagulja na lokvu. Baci bječvu koju je plela preko sve lokve na drugu stranu, obavije klupko oko jednog kamena, pa onda i ona s njim pljus u vodu, utopi se. Žica od pređe je pokazivala đe se ona na dnu nalazi. Ovo potrese Majkove iz temelja te se o tome zadugo pripovijedalo i mnoga bi majka toga pripovijedala svojoj djeci za poduku o nesreći i njenim posljedicama.
Dok nekoliko vremena za tim, ali ne puno, potrese ih novi tužan slučaj nesreće kad dva Libana iz Rožetića odoše u Hercegovinu da kupe kobilu. Odoše od kuće i dođoše na Zavalu đe nađoše i dva Hapana iz Kijeva Dola koji idu isto put Ljubinja, po istom poslu da kupe kobilu. Na Popovskom je polju voda, sada je blato, treba se voziti sa barkom preko blata, a vozar neće nikada za jedno čeljade. Sad ih je više ali vozar kaže „hajdemo prvo nešto popit, po kafu, jer nema vjetra, mogu kad hoću.“ Odoše i naručiše po kafu i malo su se zabavili.
U to stiže još jedna žena što je bila kako udovica. Udala se iz Šćenice u Orašje ispod Ravnoga i ostavi na Šćenici troje nejake djece uz samu staru svekrvu. Sad se ona vratila na Šćenicu te im pokupi i ono malo siromašne robe što im je bilo ostalo. Svekrva je prvo molila i od toga odgovarala, da to ne nosi, a onda je i zaklinjala da joj to robe ostavi, njenoj djeci, jer u kući nema niko da im se za što pobrine. A ona stara i djeca nejaka, pa što će ona š njima. Ali nevjesta neće ni da čuje o tomu nego kupi i nosi sve što more da ponese. Onda stara kleknu i sklopi ruke i zavapi bolno „kudgod nevjesta odavlen pošla a da bi kući ne došla, ne nosila te ni voda, ni suho, već te stigla kletva sirotinjska.“ Ali nevjesta ode i odnese robu na Zavalu.
Stiže baš u taj čas dok su oni pili kafu u Zavali. Ukrcaše se u lađu, otisnuše se od kraja ka drugoj strani, tiho je brez vjetra. Kad su već bili blizu kraja vozar svuče svoj gunjac s ramena i baci ga na kraj i reče im „tu ćete izaći“. A on će okrenuti lađu da prikošta pri kamen krmom. Ali u to puhnu snažan refuo vjetra, odbaci lađu od kraja. Onda nastane hrvanje sa vjetrom, ali vjetar ponese lađu opet nazad istim pravcem, svom brzinom preko svega blata kako to do tada nije nikad bilo, nit je ko takvo nešto vidijo. Sve do drugog kraja pod Zavalu, na Opešu, gdje se lađa jedno deset metara od kraja odjednom naglo prevrnu i poklopi svu šestoricu, đe svi na mjestu ostadoše mrtvi pod lađom. Dok ljudi sa Zavale stigoše bijaše kasno, sva šestorica bijahu mrtvi.
Ovaj slučaj potrese Zavalu i svu okolicu i okolna sela, taka do tada neupamćena nesreća. Najgore se ovo dojmi Majkova đe se ljudi sakupiše i odoše na Zavalu da donesu svoje mrtve Libane na ramenima u Majkove, da ih pokopaju u svoje bratiske grobove kod crkve. Ali dođe i predstavnik turske vlasti iz Ljubinja, koji sve ispita i svih sasluša, pak onda reče: ”Eno valaj, otkako je Boga i Popova polja, ovako se nešto nije nikada još dogodilo. Pa za Božje robje ima mjesta i u carskoj zemlji.” Pak veli „jok nosit, neka se ovdje ukopaju“. Zato ih ukopaše na Opeši i tako se završi i ta tragedija.
______________________________________________________________________________
/ iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova’, Pero Cvjetović – Peruško, stranice 119-122./
