Majkovi su u prošlosti, kako i svako drugo selo, imali svoje vlastite posebnosti i običaje, isto tako i ljude koji su u prošlosti bili pravi historičari i nosioci tradicije te su i brez knjiga sve dobro pamtili i prenosili mlađima. Između posljednjih i najbistrijih bili su Ivan Carević i Miho Andrić. Oni su sve to znali u sitnicu, kako Očenaš, ali oba bijahu meni dosta daleko i meni tada na nepristupačnom mjestu, tako sam imo priliku od njih slušat samo preko drugih a vrlo rijetko neđe sa njima putovati zajedno, pa eto ipak znam dosta od toga.
Pripovijedali su da su Majkovi imali i čuvenih ljudi i kuća u prošlosti svojom. Tako kažu da je bio neko čovjek, zvao se Pavić, po pričanju po dolasku Dubrovačke republike doselijo ispred bosanskih vladara, da je bio vrlo jak i hitar u trku. Držao je i mesaru zvanu Komarda. Stanovo je u blizini Klanca, skoro na granici Gornjih i Donjih Majkova, na mjestu koje se i danas zove Komarda. Još i sada je prilično sačuvana omirina od kuće sve do danas.
Priča se da je imo jednu sestru udatu na Mravinjac, te ga jednom domamiše da mu je sestra javila da odma dođe kod nje. On to i učini i upadne u klopku. Tuj ga uhvatiše i svezaše i odvedoše kod vrhovnoga starješine tada na Beleniće, đe bi osuđen na smrt, da mu se odsiječe glava, što bi i izvršeno u polju pod selom kad mu je dželat odsjeko glavu. S tim da mu je prethodno prije odsječena desna ruka u laktu i lijeva noga po koljenu, da mu je tada bilo rečeno da će mu poštedjeti glavu ako preko svega polja pretrči na jednoj nozi. Vele da je to učinijo govoreći ‘što me mučite po toj zemlji, nikada vam kruhom ne rodila, jer me na kruhu i seli prevariste’. Zatim mu pade i glava sa tijela ali truplo sa jednom iskrivljenom rukom skačući opet uputi preko svega polja dok na kraju ne ostade ležati. Tako kažu kletva pravednika pade i na tu zemlju i ostade na njoj. Tako da do dana današnjega 1960. godine na tom polju zvanom Beleniski sjenokos nemore roditi nikakvo žito. Premda su tu ljudi pokušavali po više puta sijati razna žita i na sve razne načine, ali sve uzalud, ne uspijeva ništa osim trave i sijena. Ali ni to ne baš najbolje. Kakva je zemlja niče i ono loše.
Isto tako pripovijeda meni Ivan pok. Carević idući iz Raca. Vidiš sinko, eno i doli u nas pod Klancem, u Zeca kod kuće, u Kraljevića na zemlji, bila je kuća prije u starija doba kada je harala kuga. Pa glad i kuga strašne su to sinko muke. A u toj kući puno čeljadi, jestit treba, a hrane ni od kuda. Čovjek bi se snašo nekako iz Herceovine ali se gori ne smije ići. Vlastela iz Grada ne daju radi prenošenja kuge koja gori hara po Hercegovini, pa da je ne prenesu i doli. Još i danas se poznaje na putevima usječeni križ u kamenu dokle se smije ići. A uz granicu su i stalne straže. Ako bi netko prošo dalje i provuko se u Hercegovinu a na kraju uhvaćen od straže, a obaznalo se da je bijo, zaslužio je smrt i to brez posebne presude.
Tako se je dogodilo i ovomu jedniku. Prošo je u Beleniće i donio nešto malo hrane za pojest, ali špijuni javili, Republika saznala i poslala svoje ljude zvane zduri, njih pet, da ih svijeh likvidiraju i tako zapriječe dolazak i prenos kuge. Zduri odoše i stigoše u ranu zoru te ih svijeh zatekoše na spavanju, jedino probude domaćina a on se onda trgne i pobježe im prema Hercegovini. A oni neki za njim stignu, ga na vrh Praga. On ih onda poče moliti da mu poštede život radi obitelji. Sadisti mu to obećali s tim ako će ih svijeh po redu iznijeti na vratu od kuće do na to mjesto na vrh Praga. On odmah pristane te ih sve po redu iznese na to mjesto konja kručice na vratu. Te kad iznese zadnjega on mu reče vratimo se sada kući jer je neki čuvao i kuću da ostali ne pobjegnu, pa kad se vratiše ovaj reče ‘Svi su ti dali božju vjeru, ali ja nijesam’. Onda ga uhvati za bradu rukom, drugom potegnu nož i prekolje ga. Zatim upališe kuću i sve ukućane u njoj da nitko ne ostane živ. Svi skupa sa kućom i svim ostalim izgorješe, veli Ivan, i u ranu moju mladost moglo se tuj viđeti svjetlo u noći ali jednom preko godine, valjda kada se to dogodilo.
A vidiš sinko, od tada uz Prag netom čovjek okrene ići svakomu je teško, odma mu panu noge bijo on mlad ili star. A ima i jačih uzbrdica, pa ništa. To je ta jedna ovdi o kojoj se pripovijeda i koju osjeti svaki čovjek. Iliti sinko tako isto i Podanje pod Dubravicom, za koje kažu da je opet radi umorstva trojice fidanaca koje su Dubravljani pobili. Njih dvojicu u Dubravici poslije večere na spavanju, a trećega odredili da ih nosi na dno Podanja i baci niz stijene pak njemu neće ništa. Ali kad ovaj odnese onu dvojicu onda oni baciše i njega niz stijene. Zato je sinko uz Podanja teško svakomu ići, osjeti se to odmah dok se okrene. Ja sam ga pito ima li još neđe tako i zašto je to tako ja bih rada znati. Od svih mjesta kud sam hodio, kaže stari Ivan Carević, najpoznatije su Hrginje na pogled Kijeva Dola i Belenića. Tuj, kažu stari ljudi, niko nije prošo ni deset koraka a da mu nijesu klonule noge i odmah osjetio težak umor. To je brdašce veliko kojih šezdeset metara, a da je, veli Ivan, visoko dva kilometra, nebi niko živ izišo na vrh Hrginja. Došli smo kraju, morali smo se rastati mi, a tako i pripovijest.
( iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova’, Pero Cvjetović Peruško, stranice 26-29.)
1 u rukopisu ovaj pasus nosi naslov ‘Iz prošlosti Majkova’. Kako mi se takav naslov za objavu činio nedovoljno razlikovan, nazvao sam ovu objavu ‘Legende o zlu’
