Dolazak maslina u Majkove donio je selu velike koristi u pogledu poboljšanja života i
življenja. Ali njihov dolazak kad je bio ne zna se sada, ili ga bar ja ne znam. Sve ono što o
tome znam jest to da su skoro sve površine seoske zemlje bile posađene maslinama. Iako su ih
povrh Gornjih Majkova, po Rožetićima, kasnije svih povadili jer nijesu nikada rađale. Maslina ne more dati rod ako prelazi četiri stotine metara nadmorske visine.
Raci su zasađeni maslinama u osamnestom stoljeću, od 1720. do 1750. godine. Zna se i to da
su ih ljudi najprije tukli u izdubljenim kamenim posudama, kamenicama, mortarima, a onda
ih kuhali i tako vadili ulje iz njih. Kasnije su ljudi počeli praviti i posebne zgrade i sprave za
to, uljare, mlinice, u kojima su se masline mljele na ruke u šest ljudi, a onda bi se tiještile na
tijesku zvanom Loze. Koji je ima dvije jake drvene viti zvane loze, koja je spajalo jedno jako
dubovo deblo, takozvana Kobila, kroz kojega su prolazile te dvije loze. Na loze se naticalo po
jedan isto tako izvrćeni jaki tok sa tri kraka, zvani Škrabe, a sa ovim bi okretala tri čovjeka i
tako pritezali malo po malo. Najprvo u kostrijetim vrećama sasute samljevene masline a
nekoliko zatim došle su oble, pletene Reče. I tako su od tada u reče počele činiti dvije morse,
pak bi se u drugu lijevala vrela voda tako da se istisne sve ulje iz njih.
Majkovi su imali u usponu maslinarstva, u 19. i 20. stoljeću, dosta takvih mlinica od kojih je
prema predaji bila najprva, to jest i najstarija do danas, Delijina iz Donjih Majkova, u Tevšića.
Zatim su bile još takve mlinice u Bujaka pod putem te u Domaćina u Podosojniku, Perušine u
Grbljavi, u Biskupa u Prljevićima, u Čurčije (Pavličević) u Prodanićima u Carevića donjeg.
Te zatim je u Carevića gornjeg sagrađena godine 1858. na loze a radila do 1878. Pa onda oni
uzeše u Triještu gozdenu nit zvanu Mandrevit. Ta je prva došla u Majkove te dobrzo zatim
potisnula stare škrabe i loze.
Ujam iliti ušur od jednoga mlina maslina daje se i davao se, ali različito, od jedne litre do litre
i po, iliti zvani Kuto. Turska mjera, jedna litra i tri osmine litre. Sada u Majkovima ne radi
više nijedna stara mlinica. Najzadnje je radila kako takva u Grbjavi, zajednička Perušinova do
godine 1930.
Sada u Majkovima, to jest 1960.godine, ima mlinica na mandrevit ovim redom. Marko
Biskup, druga kuća od ovih, to je za sebe samoga, privatna. Obitelj Tutman u Džardinu za
selo. Sjekavica u Kunjoj ljuti Antun za selo, dočim druga dva Sjekavice imaju zajedničku
svoju za sebe. Tevšić Delija svoju za sebe. Nikola Lobrović za selo. Petar Lobrović za selo.
Antun Kraljević za selo. Carević gornji za selo. Kljunak za selo. Lanzibat Tovarica za selo.
Uz ove mandreviti došlo je i veliko olakšanje za ljude, s tim što je hodilo dosta lakše i bržje.
Jer mjevenje na ruke vršilo se tako da bi se ljudi, njih šest, prebacali s mjesta na mjesto, svi
osim glavnoga iliti Prota. Za mlin ide pet ljudi, a kad se samelje onda se nosi na tijes i zasiplje
za novi mlin. To melje pet ljudi a jedan tiješti, sforcaje. I kako njemu dolazi sve teže a u
mlinu sve lakše, tako drugi mlinari ostavljaju mlin pa prelaze na sforcavanje, pritezanje, i
obratno. Uz to oblaškanje, počeše ljudi uvoditi mjevenje maslina i konjima uz posebno
načinjenu spravu za to, Komoć, ili prije zvani Furimjenat. Ovo se mjevenje konjima počelo
uvodit neđe oko 1890. godine. To je tada bilo čudo prirode ili kako sad kažu senzacija.
Najviše je tada čudo izazvo Boško Janjić iz Rožetića koji je sa svojom mladom mazgom
Riđanom samlio dva mlina maslina jedan za drugim. Kažu da su ljudi u čudu govorili „e pusta
lijenost, nema više života na ovoj zemlji. pusta mazga melje sama“. Isto tako pripovijedaju da
je neki pak Nikola Carević, kad ga je zet kućni Mihat Lobrović, a na poticaj ukućana,
primoro da i on da Zekana, mušku mazgu od sedam godina, da melje masline „ili mu on više
nikada neće za njegova života uć u kuću, ili će to veče Zekan mljeti masline“. Nikola je
Carević veoma volijo i cijenio zeta Mihata Lobrovića, pa kad ga starac nije mogao umolit da
odustane od toga, od dva zla, veli on, odluči se na manje i dade Zekana neka ide mljeti. A
Nikola čitavu noć proplaka u kući i ne zaspa te u ranu zoru ode u mlinicu da vidi, i nađe
mazgu đe baš samlije mlin maslina. Zagrli Zekana, zaplaka gorko i kaže: ”Ah Zekane moj,
jesi li još pus živ?”. Tako se eto cijenio rad oko maslina u mjevenju.
Zna se da je još jednom u Grbljavi tada mladu maslinatu polomio vjetar zvani Šijunata, te se
od polomljene maslinate spržila i velika klačina od jedanest lakata odma poviše kuća u
Rajkovićima. Zna se i to, jer je tako bilo do godine 1920., da su gospari sa svojim ljudima
stimavali rod maslina o Svim Svetim, to jes prvi jedanestog mjeseca. Od stime su kmeti
morali dati gosparu četvrtinu, a ono što je do tada, to jest do stime, otpalo i pokupilo se,
gospar nije tražio. Tako je bilo svuda da su gospari po svojim ljudima stimavali plodove
maslina, loze, žita i slično, a od toga je svega kmet trebo da da četvrtinu na mjesto đe to
gospar odredi, u gospareva spremišta zvani Stranj.
Pri mjevenju maslina obnoć gorjele su dvije svijeće uljarice, koje je svak našo pune nalite ulja
a tako ih je i moro ostaviti drugome. Razumije se, drva za gorivo donese svak svoja pa kakva
ima ili hoće. U jedan mlin maslina u Majkovima ide obično dvanest četvrti. Svaka četvrt
računa se za dvadeset kila. Mlin da ulja od 20 do 60 litara, prema godini i dobi godine. Sve
što kasnije to ulja više.
Ulje se prije prodavalo trgovcima uz more a oni ga prodavali i slali za Trst, tada Triješće. Ulje
se prodavalo i mjerilo kutlom (stara turska mjera) i starom, devet i pol litara, ili sićem, deset i
pol litara. Sić je bijo prava i svuda priznata opće mjera. Zna se i pripovijeda se da je trgovac
Puh iz Brsečina, Stjepović, znao držati dvije mjere po devet i pol litara, a dvije po jedanaest i
po litara, sve pod izlikom da su od deset i pol. Kad bih kupovo od mušterije, proizvođača,
mjerio ulje onom od jedanest i pol, mjesto od deset, a prodavo mjerući onom od devet i pol,
tako da je na svakoj mjeri ukro po dvije litre. Jednu kod kupnje, drugu kod prodaje.
Prilikom mjevenja plaća se ušur ili mlinarina dajući najbolje ulje sa vrha najprvo njemu, pak
kolaj sebi. Sve opravke u mlinici vrši vlasnik mlinice o svom trošku. U Majkovima obično
mljeve masline svak svoje. Postavice, u što se cijedi ulje i voda iz maslina, prije su bile
drvene, kako žetak za vino, i čep je bio u dnu, te bi se postepeno prema potrebi puštavala voda
iz postavice. Znalo bi nekada i prevarit pa da prelije ulje preko postavice, ali to ide u korist
vlasnika mlinice. U novije doba su postavice od kamena ili betona, na šijun, tako da voda
odlazi a ulje ostaje dok se sva napuni uljem, neće prevarit.
_________________________________________________________________________
/ iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova’, Pero Cvjetović – Peruško, stranice 191-195./
