Svi su svatovi obučeni jednako. Na glavi nose crvenu kapu, poput turskog fesa ali je dosta manja, otvorene crvene boje. Pri kraju je na desnu stranu, od uha, prišiven umjetni, dosta veliki zvani cvijet, rađen od više njih, a na vrhu njega trepere tanke i svilaste kokošje perušine u raznim bojama. Košulja je potpuno bijela. Poviše nje plave ili crvene boje sa rukavima paletun srmom izvezen, a posebno po njemu brez rukava jačerma od zlata. Ove su se jačerme plaćale prije prvog rata od pet stotina ili 1000 do 2000 kruna, zato je rijetko tko imao te su se zaimavale za svatove. U jačermi je roba crvena, kadifna. Gaće su široke do koljena tako da ne spadaju niz noge, skoro su i pritijesne. Donje su gaćice bijela roba. Oko pasa mu stoji vuneni žuti pas po kojemu je sada kupovni, svileni, i po njemu s prednje strane crveni kožni svilaj, sapet pozadi uskom kožnom kamicom. Za svilaj je zataknuta mala puška, kubura i arbijo čim se puni puška. Zatim pribor za pušku, kavsuli, prah, papir i ostalo. Zatim nož čije su korice kauze od bijele kosti. U desnom boku vezan ženski ubrusac u kojemu stoje jabuka i zahare koje će davati na zdravicama.
Na zdravicama svi daju osim nevjeste, ona i ne pije, ali i ona baca zahare rukom preko sebe da ne gleda kome će past. Na nogama su bijele vunene duge bječve do koljena koje se uvuku pod gaće, vezane svilenim podvezama koje su za to tkane. U vratu je srebrni dupli sindžir sa srcem ili jednožični sa križem ispod vrata. Na nogama su nekoć bili vezeni opanci, kasnije cipele. U kišno doba zagrtač, duga kabanica, puno široka, modre boje, unutra crvene. More se nositi sa obje strane, ali se nosi modra. Tolika je da more pokrit sebe i konja kad jaše čovjek, čovjeku je do članaka noge. Tako on izgleda.
Pod ovim se običajima i nošnjom oženio posljednji, koliko je prosuditi sa 95%, momak Pero Lobrović Lukov, na dan 15. 5.1960. On je u svatima imao i svilaje koji su se već prije pobacili i vjerojatno ih neće više drugi nosit. A možda će još netko u takvoj robi, ali brez svilaja, za koje vrijeme, jer tu robu više niko ne kupuje. Pero je u isti čas i posljednji mladi majkovski mladić koji je nosio široku robu, ali je i on poslije zamijenio građanskom i rekao joj „laku ti noć“. Pa eto, naša će je unučad gledati možda samo u muzeju. Napominjem i to da su sve naše pjesme svatovske okrenute tako da se spominju na konjima, jer se i odvijalo prije uglavnom sve na konjima.
___________________________________________________________________________
/ Iz zapisa „Iz prošlosti Majkova’, Pero Cvjetović – Peruško, stranice 75.-76. /
