Majkovci su od pamtivijeka bili radišni ali i mirni ljudi, pazeći u prvom redu samo svoj poso, Uvijek su voljeli slušati drugoga nego zapovijedati drugome jer su smatrali da je pametnije tako, pa bi znali reći ”Ako slušaš, moreš nešto i naučit”. Isto su tako uvijek ljubomorno čuvali i poštivali svoju vjeru, crkvu i svoje običaje, tako da bi im se lako mogo da zamjeri svaki onaj koji bi im dirnuo u vjeru. Isto tako, kad bi im dirnuo u običaje, bilo tko pa i sam pop, pa makar ti običaji i ne bili dobri, za njih su dobri.
Selo Majkovi imalo je školu za djecu, prvo jednorazrednu, pak od početka dvadesetog stoljeća dvorazrednu i to do 1955.g. Onda bi uspostavljena osmoljetka, ali je neko vrijeme prije bila uspostavljena i trorazredna škola. Jer se Grbljava odvojila u školu za sebe u Grbljavi, đe stupi u službu i treća učiteljica Marija Tutman iz Lopuda. Onda se u Grbljavi škola držala u kući pok. Šima Pape, a nasljedno vlasništvo Antuna Sjekavice u Rajkovićima. Dok je u isto to vrijeme u Majkovima Donjim, iako uvijek na nezgodnom mjestu, postojala, pa i tada, dvorazredna škola sa učiteljem Paskom Nadramijom i učiteljicom Jelkom Gračanin, oboje iz Dubrovnika. Ali onda iza njih dođe u Majkove mladi učitelj Ante Radman, rodom sa otoka Šolte.
Sada se sve nekako lijepo i glatko počelo okretati, a sve radi te prosvjete. Najprije im u Grbljavi rekoše da učitelja nema za poslati nego će učit ovaj iz Donjih Majkova. Pa onda zatim da je malo djece i da se nemore održat škola za njih posebno nego neka idu oni opet kako i prije u Majkove.
Grbljava se poče opirat tome i nasta natezanje i potezanje, s jedne strane učitelj a s druge roditelji djece iz Grbljave. Konačni rezultat bijaše takvi da je svak dobio svoje i to ovako. Sjekavica praznu Papinu kuću, učitelj djecu u Majkovsku školu a roditelji djece globu novčanu. Opet sve radi prosvjete, što su ometali djecu da ne idu redovito u školu te svi redom budu kažnjeni zatvorom i tako opet radi te prosvjete a i radi toga što imaju djecu. Svi dospiješe u zatvor zvani Karmen u Dubrovniku, đe odležaše svoje i to ovim redom.
Roditelji: Sjekavica Pero, Tešija Ivo, Rajković udova Mare pok.Luka, Perušina Miho (Mihin), Tevšić Stijepo, Perušina udova Jele, te Rajković Ivo. Svi ovi sad dospiješe u zatvor radi te prosvjete, u zatvor Karmen đe će malo kasnije i drugi dolazit.
Jer se malo iza toga osnuje i osmoljetka u Majkovima, koju uspostavi učitelj Ante Radman i to preko ljetnih praznika i zatraži od roditelja čija su djeca bila svršila te godine 6. razred i školu i dobila otpusne svjedodžbe, učitelj traži da produže još dvije godine u tu osmoljetku. Roditelji se opriješe ali i Radman ne popušta već navali s prijavama i globom. Opet ta prosvjeta, natjera ljude da plaćaju globe i bacaju svoj novac. Neki se s djecom snađoše i prebaciše ih na druga mjesta. I tako prođe ta godina, ali slijedeća se nastavi opet isto kako ta, uza vas trud i dokazivanje svi brez obzira na okolnosti budu kažnjeni zatvorom da se promisle što je to prosvjeta. I to ja prvi Pero Cvjetović pok. Stijepa, pa Oblizalo Antun pok. Iva, Popović Stijepo pok. Stijepa, Ljubić Miho pok. Iva, Carević Ivo pok. Pera, Kljunak Ivo pok. Nika, Lanzibat Pero pok. Mata i Jemin Vlaho pok. Pera. Svima nama bilo je dozvoljeno da moremo zatvor da zamjenimo sa novčanom kaznom, da platimo novcem. Završilo se to tako da su konačno neki popustili i djecu uz teške kletve ipak poslali u školu, a neki od njih poslaše ih na drugo školovanje u Dubrovnik.
Sada se kod mene događa ono bolno sa mojim sinom Milenkom, ponovi se ono nekadašnje ropstvo i prodaja djece u robovanje. Ja se pod pritiskom učitelja Radmana i te prosvjete moradoh javno i pred sudom odreći svoga sina Milenka, kojega primi u svoju skrb moj brat Stjepan na Lopudu za svoje dijete i posini. Radmanova se mržnja okomi opet na mene i ja morah još jednom da platim globu iako sam pismenim potvrdama dokazao sudu da je Radmanov postupak nezakonit. Sudac za prekršaje kaže mi, taj srbin Vaso Vučetić, ”Neću da gledam jer ja tebe moram kazniti”. Ja napravim žalbu koju ponese osobno da preda sudcu Vasu Vučetiću kod njih istaknuta Mare Ljepova iz Dubrovnika. Ali je sudac, kad viđe što je, ne htjede primiti nego joj reče ”On mora biti kažnjen, a mora i platit. Ako mu nije pravo neka podigne parnicu pred višim sudom”. Poslije toga nije se više nitko ni opiro, ta Radman je tu. Teško onom ko se odupire i ko neće ropski da umire.
I tako je to išlo dalje, sve dok se nije prohtjelo tom Anti Radmanu da mu je stan slab i da se useli u Popovu kuću koja je tad bila prazna. Ali je kuća seoska. Sada 1960.-te izbije seoska trzavica na svoj vrhunac. Razbijeno selo radi popa u dva tabora od kojih se jedan žilovo opirao da se kuća ne da. Bijaše ih i takvih koji su radili na tom da se kuća ustupi učitelju, dočim ih glavnina ostane indiferentna, brez brige pa kako god bilo. I stvar se svrši tako da učitelj Radman ostane i dalje u Majkovima i učiteljica Otilija. A dvije nove učiteljske sile budu povraćene u Dubrovnik. Sada tri razreda budu prebačena u osmoljetku u Slano, iz koje neki roditelji iz Gornjih Majkova izdvojiše svoju djecu i šalju ih u Orašac u školu a ne u Slano.
Sve su to posljedice međusobno zavađenog sela koje je u ovom zadnjem stoljeću živjelo dosta složno, sve doklen nije umro stari seoski župnik don Antun Kržanić u bolnici u Dubrovniku. I biskup nam posla mladoga popa u selo, don Josipa Keserdžića. A ovaj sasvim mlad pop bijaše blage i vesele ćudi, te dobar i uslužan ali i neiskusan i hotio je da svakomu ugodi i omili. Najmlađim kako i najstarijim, pa je tako u počeetku i bilo, ali uza sve ostalo puno se družio i sa učiteljem Radmanom dok u selu, to jest u Donjim Majkovima, počne pomalo zapinjati.
Sada neko ko je poznavao dobro prilike i Majkovce ponuka mladog popa da se ne da motati od drugih nego neka sredi prilike u selu. Pa kako prvo neka on odmah smjeni fabričijere i postavi druge. On to i pokuša učiniti, ali to je značilo metnuti ruke u vatru i postati invalid. Namjerna srdžba iskoristi zgodan momenat te fabričijerima rekoše ”Nećete valjda dozvoliti da pop gazi po vama i da radi ono što je njega volja. Radije neka se on pokupi i ide iz sela”. Tako ta smutnja ode u nedogled i ne bi joj kraja. Počmu prepirke i tužakanja, u prvom redu podvale a zatim revanš za revanš. Računica bijaše dobra, stvar ode zlijem putem. Sada i pop pokuša da stvar ublaži na taj način da bih poslo jednu prestavku svom biskupu u Dubrovnik za ublaživanje cijele te stvari, da se pokupe potpisi svih tih kuća ko je za nj a ko je protiv njega.
Tek sada sudbina zloće iskesi svoje zube, opet naopako. Prvo se sve skoro javilo za popa don Joza Keserdžića. Sada se popu javi i jedna djevojka iz sela koja bijaše upravo iz moralnih razloga na slabu glasu i to je Kate Ćurčina. Ponudi se da će ona poć po svom selu pokupit potpise što prije, pop joj to povjeri i ona ode. U zo čas po popa i po selo ostalo! Kate tako nagazi i kod Antuna Lopine i nađe ih na ručku. Toga je dana Lopina imo i nekoliko tuđih ljudi na umoljbi među kojima je bio i dosta bogat i ugledan čovjek Niko Pavličević rečeni Šavtalo. I Kate će njemu prvomu ”Evo Niko, ja nosim listu za popa, a rekla ti je Marija da se i ti potpišeš ovdi za popa.” Niko pocrveni do uši, đe mu ona kaže pred ljudima da mu žena naređuje da se potpiše za. Pak će ovako srdito “Neću se ja potpisivati za ništa i nikomu, što ja znam zašto je to potpisivanje.” Kad to čuše drugi, svi se povedu za tim, “za što je to”, i još “ama koga je on to poslo da mu pokupi potpise. Zar nije mogo poslati nekoga drugoga nego baš Katu Ćurčinu”. I ne potpiše tu nijedan, sve gledajući tu jedan drugoga. Tek sada planu vatra u punom jeku, nasta utrka, jedni da se potpišu a drugi da se ne potpisuje. Ali uglavnom su svi domaćini iz Gornjih Majkova bili do tada potpisali, sada se selo podijeli u dva tabora, za i protiv popa. Tako se Majkovi razdijele, te sva Grbljava osim dva Perušine i svi Gornji Majkovi osim trojice i to Nika Šavtala, Iva Zeca i Niše Bulaša bijaše za popa, da je ispravan i da stoji tuj. Iz Donjih se za popa opredijeli deset ljudi a svi ostali protiv njega. Tužakanja i podvale dosegnu svoj vrhunac s tim više što je još iz ranijeg i sam biskup dubrovački Pavao Butorac uskratio doći u Majkove za krizmu djece.
Sada mržnja i klevete dovedu dotlem da se i Sveta misa nije govorila redovito u crkvama. Pa tako pop zakaza Svetu misu na Mrtvi dan, 02.11., samo u Crkvi sv.Stjepana u Gornjim Majkovima. Na što se onda svi oni koji su bili protiv iz Donjih Majkova, skupe se i dogovore na Mrtvi dan rano u popa pred kuću i po putu postave straže iz daljega i oko popove kuće da im kuda ne pobjegne i da ne pođe u Gornje Majkove reći misu. Nego će ga primorat da reče samo njima doli. Pop to viđe i odluči da neće izlazit iz kuće, ali sada počeše padati psovke i pogrde kako i razne uvrede protiv popa. Neki čak počmu predlagati da mu se nasilnim putem otvori kuća i da popa dobro izmlate.
Drugi su opet bili da ga se nekako izvede vanka. Sad se nađe i takvih, i to baš Božo Krkić, doseljenik iz Kijeva dola i oženjen u Majkovima kod svoje tetke. On pođe pred popovu kuću i zazove popa. Pak navodno reče, kad se nađe pred njim, da mu je tetka jako slaba da joj dade posljedni red od duše za umiruće. Sada se pop nađe u čudnoj dvoumici, što će da uradi, i upita Boža Krkića još jednom ”Božo, a da to nije kakva podvala ili prijevara? Je li ona baš tako bolesna?”, ”Ma, gosparu, vidi, zar bih Vas ja zvao da nije nužda?” – odgovori mu Božo.
Onda se pop obuče i iziđe vanka i uze ključ od crkve, da će u crkvu. Svi ga propuste u stupicu, pa kada on okrene sa ceste tijesnom ulicom Niz kalužu. Sada ozdo, Nikola Martić zvan Paša, ali ne biješe sam, pred popa. Pa ga uhvati za prsa i vikne ”Predaj pope ključe, majku ti tvoju!!” Sada se pop naglo trgne, pa nazad, put Slanoga i ne uspiješe da ga uhvate a niti pogode u sigurno kamenjem. A Paša viče ”Drž’te lupeža!!”, pa za njim sve do na Surlićevu glavicu poviše Slanoga, ali ga ne stigoše.
Pop se stavi tada pod zaštitu milicije, to jest oružanih državnih ljudi, a ovi se s njim povrate u njegov stan da vide kako je sve gori sada stanje. Sada najgrlatiji od svih ostalih bijaše fabrićijer Antun Lopina, pa Mića Bujak. Zatim Paša i Ivo Perajica uz viku i dreku zatraže da pop njima preda ključeve od crkve i sve ostalo, da oni vide da im nije što iz crkve ukro. Tako im tada pop u pratnji milicije preda ključe i oni sve u crkvi temeljito pregledaju. Pa čak Paša i Ivo Perajica govore „najprije da vidimo da nije digo sakramenat“. Ali ne mogoše naći da ništa fali, da nije u redu. Jer je sve bilo u Crkvi izim jednog konopca i stole koju je pop nosio iz stana u crkvu, a koja mu je trebala dan prije u Grbljavi. Koju pop sada, pored svojega kaputa, baci ono na Kaluži kad ga fizički napadoše. I nemogaše mu reći da je on lupež. Osim donjemajkovaca tom sastanku ujutro prisustvovaše iz Grbljave samo Ivo Perušina a iz Gornjih Majkova samo Ivo Zec sa svojom ženom Cvjetom.
Od sada se je pop, sa svojom majkom i sluškinjom, hranio samo po privatnim kućama Gornjih Majkova i Grbljave. Ali i jaz postajaše svaki dan sve širi. Sada i sam biskup progovori i kažnjava popa, ali se ne usudi doći u Majkove. Pop se konačno odluči poći iz Majkova te zamoli neke ljude iz Gornjih Majkova i Grbljave da mu dođu sa konjima ozajmit robu i pokućstvo iz kuće. Ali opet oni grlati iz Donjih Majkova, sakupe se opet pred kućom te im to zapriječe i ne dadoše da se odrene, nego kažu ”Kuća je naša, mi š njome vladamo. Pa neka pop prvo nama preda ključ od kuće i kancelarije pa ćemo se onda razgovarati.”
Nakon nekog vremena iza, tada pop u prisustvu oružanih organa preda im ključ i ode iz sela, unaprijed se oprostivši sa skoro dvije trećine sela i domaćinstava. Kuća od tada osta pusta i prazna, a ovi fabrićijeri po svojoj volji i po odobrenju biskupa predadu župu Majkovi fratrima u Slanom. Tako će ovi iz Slanoga izlaziti i vršiti službu u Majkovima Tako ovi fabrićijeri sa svojom manjinom proslaviše svoju pobjedu.
Ali sada i Gornji Majkovi i Grbljava, sada svi skupa, izraze i biskupu i fratrima u Slanomu svoje negodovanje pismeno, đe ih obavještavaju da im uskraćuju davat dohodak novom postavljenom fratru Mutimiru Ćorić, kako i svim drugim ako ne budu stali u župnom stanu u Majkovima. Pa eto, fratar tuj ne stoji, ljudi ne daju dohodak.
Sada se tek javi učitelj Ante Radman, te hoće pošto po to da se on useli u tu kuću. Gornji Majkovi i Grbljava ostaju ravnodušni. Ali sada se protupopova klika počme žilavo odupirati tome, ne baš zato što kuću vole već zato što se pobojaše odgovornosti. Sad oprezni ali ne i dobronamjerni učitelj počme govoriti „ako neće dati kuću za učiteljski stan ode vam škola iz Majkova.“ Tako je to bilo rečeno na jednom većem seoskom sastanku u školi kad su neki seljaci htjeli i silom kuću otvoriti da se učitelj useli u nju. Ali ih opet u zadnji čas neki od istomišljenika ometu, da ne silom, nego da odu u Dubrovnik svi skupa na prosvjetni odjel, oni koji imaju djecu i s njima se gori sporazumiju kako će. Tada ponude druge kuće kao stanove za učitelja.
Stvar se svrši tako da se te iste večeri svi iz Donjih Majkova dogovore potajno i svi sutri dan poslaše svoju djecu u školu u Slano. Malo zatim ovi odoše u Dubrovnik na prosvjetni odjel đe im rekoše ”Evo su nas baš prije jedan sat vremena izvijestili iz Slanoga preko telefona da su sva djeca došla na pohađanje škole u Slano. Te onda neka odu i vaši svi ostali.” Tako je i bilo. Iako nakon par dana neki, bolje reći njih četvorica, izdvojiše svoju djecu i šalju ih u Orašac. Tako da onom svađi i podvojenosti još ne bude kraja. Sa ovim je bio zadovoljan i učitelj Radman.
Ali da bi jaz bio veći ode i prodavaona iz Majkova u slansku zadrugu. Neka baš u Majkovima nema ništa. I neka se još tko namuči dok to povrati na svoje mjesto. Ali ne rekoše to tako, a niti da je to zato što je tuj namješten Niko Oblizalo iz Gornjih Majkova, nego da je to zato što u jednom tromjesečju nije bio ostvaren višak, pa iako je to sve iz Slanog bilo unaprijed namješteno da tako ispadne. Sad prodavaona zadruge ode u Slano i Oblizalo s njom skupa, i ne izgubi svoju mjesečnu plaću.
/ iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova’, Pero Cvjetović – Peruško, stranice 133.-141./
