Ovdi bi htio da ukratko prikažem sve ljude u Majkovima, kroz tijek vremena, koji bijaše prvi ili posljednji u kakvim značajnim slučajevima ili pothvatima.Počevši od obitelji Racun, po kojima se i danas zove Ratac.
Na tom mjestu kroz stoljeća pa i danas pristaju majkovske barke i izvlače se na kraj. Ova naseobina na tako je zgodnom mjestu. Postojala je još prema predaji kao najstarija naseobina još iz rimskih vremena. Uništena od alžirskih gusara i čeljad povedena u ropstvo uz bolan plač, jauk i očaj, ostavivši time svoj posljednji dom i Majkove.
Prema predaji stoji da je jedna mlada žena te kobne noći pazila na kuću i osmatrala more iz daljega, ali gusari su se sa malim brodicama privukli uza samu obalu, izprikraja gdje ih je krila tama same mrkijente. Pak i čuvši sasvim lagani šuštanj vesala žena je krivo shvatila da pred kućom pas pije vodu, pak mu povikne ”voč Klokoč!”, jer tako se zvao pas. Ali sada šuštanje je postalo brže i gusari za tren oka iskočiše na kraj i prvim dohvatom ubiše velikog psa Klokoča, te dohvate ženu. Ona kriknu ali sve više bijaše kasno. Izbriso im se tako trag, te naseobine Ratac, ali o tom ću šire na drugom mjestu.
Prvi veliki junak Majkova koji je unesen i u povijest Dubrovačke republike jer je digo i onaj glasoviti ustanak protiv Republike koji se završi na Bojči grudi pod Gajinom, a koji je ustanak bio slomljen na Dobroštaku u selu Čepikuće, par dana prije toga, đe nađoše smrt svi glasoviti ljudi iz toga ustanka. A pored ostalog, pored vojvoda Gruja Novakovića iz Trnovice i Grga Pasarića i kneza Andrijaševića iz Čepikuća, vođa tog ustanka, majkovski knez Gradelj, bi na prijevaran način uhvaćen. Pri napadu bi savladan u Majkovima i odveden u Dubrovnik, u zatvor, odakle više ne viđe Majkova, svoje rođene kuće ni ognjišta svoga, ni od roda svoga nikoga više. Umrije očajan na mučilištu.
Zatim glasoviti majkovski junak, pomorski gusarski kapetan Petar Perlić, koji u isti čas bijaše i posljednji junak roda svoga i potomak roda Perlića. Njegovo se ime još i danas spominje, osobito kod muške djece kada im reku ”Ninaj brzo, moj Perleta, ne dočeko majci ljeta!” jer su te riječi izgovorili Petru Perliću njegovi mučitelji u njegovom ranom djetinjstvu kada je osto brez roditelja i plako za njima. Kapetan Petar Perlić bio je vješt pomorac, smion i odlučan u pothvatima, a strah i trepet Dubrovačke republike. Ona ga skupom cijenom ucjeni, ako ga dobije živa premjeriti ga zlatom, a ako ga dobije mrtvoga onda glavu triput premjerit zlatom. Tako ga tri dobro naoružane dubrovačke galije dočekaju u zasjedu na Vratniku (Falsa Boka) znajući kada se vraća. Nenadano ga napadom savladaju, uhvate i odvedu u Dubrovnik đe svrši na mučilištu, u mladim godinama, kako momak još neoženjen. Gdje mu odriješe kožu svu s njega. Petar Perlić tako bijaše posljednji muški potomak nekadašnje glasovite i bogate obitelji koja je imala u posjedu još i grad na brdu Gradina poviše Prljevića. Ali je glavno posljednje im prebivalište bilo u današnjem Prljevićima, Perlićevo kod obitelji Tutman u Đardinu. Gdje danas zjape samo razvaline, pokraj zapuštene crkve sv.Franja koja je također stradala od poroba Crnogoraca 1812., pa iako pokrivena sve do danas ipak za službu nije osposobljena.
Ovaj Perlić nestade u 16.st., nekako približno kako i knez Gredelj koji završi kobne godine 1555. Jer su te godine Majkovi kako i okolna sela u ljudstvu desetkovani. Majkovi, samo na području današnjih Prljevića izgube 94 (devedeset i četiri) kuće, Donji Majkovi 57 kuća a sadašnji Gornji 3 kuće. To tako pišu izvatci iz dubrovačkog arhiva.
Majkovci su se znali više puta braniti oružjem protiv sile. Tako se često pjeva u glasovitim pjesmama Raša Harambaša, koji da je branio Majkove od vlastele i drugih napadača, bio je prema predaji iz kuće Barbarusa iz Donjih Majkova. Poginuo, to jest pogubljen je sa još pet svojih drugova i bačen u jamu pod Dračevim u Popovom polju (Hercegovina). Posljednji Majkovac koji se borio u takvim podvizima bio je kažu neki Kavajić iz kuće đe danas živi Perušina Mihin. Dobar dio, to jest glavnina, starog oružja iz tog vremena nestade u Prvom svjetskom ratu kad naredi austrijska vlada da se sve vatreno oružje preda vlastima na općinu 1914.-te godine.
Vlaho mali Perušina, zvani Vlahuša, iz Grbljave uzdignu svoju obitelj na visoki stupanj tako da su imali što doma a što po napolicama krupnih hajvana koliko je u godini dana, to se pripovijeda još i danas. Da su imali i svoj brod na moru, te bijahu primani i kod vlastele, ali i strah i trepet onome ko bi im se zamjerio. Ovi dobro stoje još i danas. Početak i uspon bogatstva bijaše iskopano blago, zlatni novac prilikom oranja u Dumnicama, iza crkve sv.Trojstva đe je nekada i bila glavna naseobina sela. Zlato je bilo u ramenom iliti bakrenom kotlu u kakvom se peče rakija. Ovi je koto bio zapečaćen olovom a oduzela im ga je austrijska vlada u Prvom svjetskom ratu 1916. godine.
Dotlem su oni u njemu pekli rakiju.
Našli su ga tako što je Vlahuša oro, a padala sitna kiša pa se ravnalo motikama, a puno je kamenito pa su imali i dvojicu tuđih na pomoć. Vlaha malo volovi naljute a on pripre jače da ralo ide dublje, ali tada uz brazdu nešto zabuči i ono sklizne u neku tvrdinu. Vlaho ustavi i pogleda, kad na ljemešu komad olova. On otkopa rukama i vidi da se rameni predmet svijetli. Vrati zemlju i označi mjesto te odma reče da idu doma, kad pada kiša da se više ne more radit. Uzalud su mu ovi govorili da se more, pa neka pada kiša, Vlaho kaže svoju i odoše doma. Tu se noć sami ukućani i zet im Rajković vrate, izvade kotao, novac i sve ponesu doma, noć je, ne smeta ih nitko.
I da je posljednji Majkovac bio Luko Lučin Bujak, koji je dolazio u crkvu zagrnut tkanom vunenom strukom koja se do tada nosila stoljećima, a prestala 1918. godine.
Da je posljednji Majkovac bio Nikola Popović zvani Nikolaja Buha koji je nosio srebrenu žičicu u desnom uhu kako ukras, a prestala se nosit 1911. godine kad je on umro.
Da je prvi Majkovac stari Stijepo Grčić zvan Čikato koji je obuko i stalno više nosio građansku robu zvanu uska roba. On je bio iz rana pomorac.
Da je prvi Majkovac Nine Rajković obuko cipele zvane šklafuni, i počeo zamjenjivati opanke.
Da je prvi Majkovac bijo koliko se zna Cvijeto Cvjetović koji je plovio stranim morima brodom na kojem je bilo pored njega ukrcano još sedam mornara, i to svih njih osam Cvjetovića. Poginuli svi skupa na putu za Liverpul. Uništeni od grčkih gusara kojima su u portu iz nepažnje kazali kuda idu i što je karag na brodu, jer nijesu znali da su ovi gusari.
Da je prvi Majkovac koji je pozvan u redovitu ili regularnu austrijsku vojsku bio Antun Perušina Prkut, zatim Ivo Tutman iz Đardina, pa moj otac Stijepo Cvjetović. To je bilo 1870. godine. A da su posljednji Majkovci kako austrijski soldati došli iz talijanskog ropstva po završetku Prvoga svjetskog rata bili Luko Kraljević s Grede, Pero Perušina, i to isti dan 1920. godine, te i Pero Barbarus Dubravčin.
Da je prvi Majkovac bio Miho Papac koji je pohito kako dobrovoljac u Hercegovinu za oslobođenje iste od Turaka 1875. godine.
Da je prvi Majkovac bio Lujina Kraljević iz Donjih Majkova kojemu je dubrovački vlastelin Šiško darovao konja i svu opremu za konja na dar za čovječnost.
Da je posljednji Majkovac bio Pavulin Perušina koji je stalno hodio naokolo oko rijeke pješice za u Dubrovnik, govoreći ”Ma lako ću ja, ostavi ti to, ja sam na nogama siguran.”
Da je i posljednji Majkovac bio Stijepo Popović zvan Belegija koji je spavo stalno u kominu na kamenom krevetu uz vatru sve do svoje smrti.
Da je najzadnji majkovski momak i najmlađi koji je presvuko narodnu nošnju, što se zvala široka roba, i obuko građansku Pero Loborović, sin Lukov. 1957.godine još je nose u svome selu samo petorica, ali ne onako kakva je bila prije nego svu izmiješanu. Da još rijetko koji Majkovac nosi u crkvu opanke vezene, njih svega pet-šest, kad će najzadnji još se ne zna.
Da je posljednji Majkovac bio koji je imao ili još ima brod Mića Sjekavica, sin starog Miha. Koji je u isti čas i prvi Majkovac koji je za života dočekao da je iz njegove kuće bilo dva sina, i to Mića doma i Antun u Americi kapetani, te dva unuka, kako i stari imenom Miho, svi skupa pomorski kapetani, rođeni svi u Majkovima i trojica od njih s imenom Miho. Petorica zajedno, svi kapetani.
I da je posljednji vojnik Nezavisne države Hrvatske u njenoj uniformi prošao kroz Majkove i napustio ih samo pola sata prije dolaska partizana, dana 17.10.1944. godine, bio Milo Crnjak iz Trnove, sin Baldov.
Da je prvi Majkovac bio Miho Tevšić, a odma zatim Pero Barbarus, koji je pošo u partizane kako dobrovoljac, dana 14.09.1944. godine.
Da sam ja bio prvi kmet seljak koji sam kupio zemlju od negdašnjeg vlastelina Bizaro Grgurić Ohmučević kod njegove kuće u Brsečinama, te da sam bio prvi Majkovac koji je uopće kupio zemlju u Brsečinama i u isti čas i jedini seljak koji je imo zemlju tamo. Jer do tada u selu Brsećine nije nitko drugi imo zemlje osim samo Brsečani, nitko drugi iz nijednog sela do 1951. godine. Da sam ja bio prvi Majkovac kako i uopće čovjek koji je posto i načelnik općine Orašac, te pješačio u ured 12 kilometara dalečine.
Da je prvi Majkovac bio Antun Perušina Perov koji je poduzeo ozbiljne korake za elektrifikaciju Grbljave kako i svih Majkova i u tome uspio na olakšanje svima kućama, osobito starosti. Neka bude još dosta takvih.
>Da je trgovac Ivan Zec bio prvi Majkovac koji je kupio pumpu za polijevat lozu modrom galicom. Mato Milovina i Ano Kraljević zajedno prvi kupili motornu pumpu za polijevat masline i prskati kuće i pojate radi muha. Da je Stijepo Oblizalo Šiljak, prvi Majkovac koji je kupio špaher svom bratu Ivu Šiljku, 1922. on je došo iz Amerike, ali je špaher od 1914. Da sam ja bio prvi koji sam napravio u kući tuš, kupatilo 1957. godine. Da je moj sin Milenko prvi Majkovac koji je kupio televiziju 1967.
Da je prvi sjemenski krumpir došo u Majkove kako i u čitavi Kotar dubrovački godine 1881. Austrijska vlada dijelila svakome po tri kila po kući, po domaćinstvu.
Da je Nikola Stahor rođen 1898. zvani Beg, bio prvi i najstariji majkovski šofer, kupio i vozio svoj auto 1917. godine u Americi, vratio se u Majkove 1920. i od tada živi u Majkovima.
Da je Antun Čurčija (Pavličević) iz Prodanića bio dva puta ženjen i s obje žene imo 23 (dvadesettroje) djece, s prvom 12 a s drugom 11. On umre 1918. godine a kuća opušćela i raskrivena 1972.godine. Najzadnja je napustila najmlađa ćerka Kate i odselila u Dubrovnik.
/ iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova’, Pero Cvjetović – Peruško, stranice 144.-149. /
