U Majkovima se sijalo žito za domaći kruh od najstarijih vremena pa do danas, a u sadašnja
vremena se to žito napušta. More se reći napušta se potpuno, zato što za to nema više računa.
Zemlja je istrošena, nema đubriva, nema radne snage, naroda itd. Prije se to radilo ovako,
najjednostavnije, kopalo se motikom a sijalo rukom iz varićaka. Varićak je stara drvena mjera
od pet kila.
To bi žito kad malo odraste okopavale ženske malim ručnim kopačicama jednom rukom. Isto
tako bi se i želo žito, desnom rukom kovanijem srpom. Žito se sijalo tako jer je sva zemlja
gospareva, a kmet na njoj živi ili bolje reći pati se tako. Jer od svega rada mora dati gosparu
četvrtinu. Iako još uz to mora raditi gosparu devedeset radnih nadnica kroz godinu, zato što
stoji u kući pozemjušici koja je gospareva i ne smije imati sprat niti prozore.
Od svih žitarica, najviše su ljudi sijali izmiješan ječam, jarik, i grah hromac, koji bi svojim
bujnim rastom skoro uvijek uništavo bijelo žito i tako prevladavo. Zatim bi sijali izmiješanu
šenicu i ječam skupa. To bi zvali sumijeha i ovdi bi obično prevladavo ječam. Ponekad bi se
miješala skupa pšenica, raž i ječam, tako da bi ljudi, stimaturi, koji stimavaju za gospara, teže
došli do procjene uslijed tri sloja žita na istoj zemlji. Tako bi jadnom kmetu ostalo više žita za
prehranu. Tako bi se sva žita miješala, sama se šenica skoro nije sijala sve do godine 1920.
Dotlen daklen se davala gosparu četvrtina. Od tada se sijala sama čista šenica a sumijeha se
više nije sijala. Kako ni ta hromčevica, nego svako žito za se.
Sjeme od žita ljudi su klačili tako da bi se stavilo nekoliko klaka, tj.kreča, dobro se rastopi i
onda se tu uspe spomenuto žito da stoji oplimano u vodi te se često izmiješa rukom i ostavi da
tako kiša, najmanje jedan dan do dva. Zatim se to žito izvadi iz vode i dobro osuši, to se radi
da ne bi bilo snijeti iliti gori, što bih jako štetilo rodu žita i izgledu kruha, iako ta snijet nije
otrovna za život. Ovo bi se žito osim okopavanja malim ručnim kopačicama poslije i plijevlo,
ženske rukama gulile travu po žitu kako i svaki korov, sve dok žito počne da zrije a i trava se
tada osuši. A to bi se radilo da bude više žita i da bude čistije.
Kad je to sve gotovo onda dolazi žetva žita i vršidba. Želo se tako, hvatajući lijevom rukom
strukove žita, a desnom ih prežinjali, tri takve šake su se stavljale pod pazuhom, a onda se
vezale u ručicu iliti rukovet, iz dva razloga. Prvi je bio što se poslije s takve ručice otuče žito
iz klašća, tako da se slama, strukovi, ne oštete. Onda se tuče drvenom macolom, napravljena
specijalno za to ili držeći za dno od ručice udara se s njome o kamen. Ili u sredinu gumna se
stave kakova drvena vrata koso, okomito, i udara se o njih. Kada je žito ispalo, onda se uhvati
rukama za prazno klašće i na drvene ili gozdene grebulje se izvuče lišće i slično, kako i kratke
stabljike. Onda se dvije takve ručice sastave u jednu i vežu te s tim, zvanim krovom, kriju
pojate, staje za stoku i slamu, za doba Republike i stajaće kuće. Za te je svrhe najbolja raž a
zatim i šenica. Drugi razlog veživanja bijo je taj da nenadni vjetar ne raznese žito prije nego
se poveže u snopove.
I dok su ženske muku mučile sa žetvom i prikupjanjem, dotlen su muški muku mučili da ga
sakupe i povežu u snopove. Jer su se morale u brdu ubrati duge mlade grabove klice, dobro ih
uvit i vezat ih skupa te u njih veživat žito. A da ne pucaju kada se osuše morale su se
zakišavati u vodu. A od vode je oskudica, ali ako se ne zakišaju polomit će se, a onda? Rijetko
je ko imo uža od predene ovčje vune, i to malo, jer ženske u tim užima nose uprćeno sva
bremena, da bi imale slobodne ruke, da bi mogle noseći breme (bilo kakvo) prestit vunu na
kuđelji ili plestit bječve i slično. Vune nije puno a služi za sve pa je zato uža malo. Dolaskom
konopa sa fabrike ljudi počeše kupovati i načinjati konope i tako konopi potisnuše Uvitine.
Najzadnje ovake grabove uvitine, koliko se ja sjećam i znam, upotrebljavali su obitelj Carević
još neko vrijeme poslije Prvog svjetskog rata, oko godine 1926.
Snopje kući na gumna nose obično muški, ali đe nema muških nose i ženske. „I ko prije more
da mu bude gore“. Na žetvu se hodilo odma iza ponoća pa dok dobro ugrije sunce, to jes đe
do devet ili deset sati, onda vezivanje i nosi. Breme teško i žito vruće, u zraku vrućina pa se
kupaš u znoju. Tako da dosta puta i muški i ženske kunu i Adama i Evu i njihovu jabuku
otirući znoj sa lica svoga. Tako da do podne žito bude na gumnu pa tek sada muke i počinju.
Sada se nešto tuge pojede pa onda da se žito omlati ili vrše. Radilo se ovako. Kako rekoh tim
drvenim macolama dužine od 40 do 70 cm, jednom rukom udri a drugom podmeći pod
macolu. Zatim je došla druga vrsta, bržja. Ljudi bi vezali dva drvena štapa, jedan malo debji
koji bi se držo u ruci, a drugi malo tanji s kojim se udara. Oni su dugi od po jedan metar i pol
svaki, vežu se čvrstom uzicom daleko jedan od drugoga oko 30 cm. Zovu se šibuni. Pa udri
dvojica ili najviše trojica, jedan suproj drugom da se šibuni ne zapletu, uvijek udri i pomiči se
dalje da se mlati svuda. Onda drvene vile sa tri roga, dva položena a jedan uspravan, s tim se
žito promeće ozdo gori sve dotlen dok i posljednje zrno ispane i slama se usitni. Zatim, nema
se vremena odmoriti, brzo treba slamu skalati i odnijeti na njeno mjesto. Onda drvenom
lopatom, sličnoj gozdenoj pali, sakupit žito u hrpu, onda smestit metlama.
I sada će oko tri ure, počet će maestral. Treba to raspahat ili razvijat, rastavit pijevu i žito te
sasut u vreće, pri čemu svak rado pogleda koliko ima i premjeri žito polustaricom, nasutom uz
vrh, mjera deset kila šenice. Ove su mjere sastavjene od dva komada. Dno je od murve, obla
unutrašnja širina 30 cm, okolna okluka od tanke išegane košćele, širine 15 cm. Isto tako je
rađena i druga mjera, četvrt. Ono nosi 20 kila ali se obično svak služi sa polustaricom, a broji
dvije za jednu i kaže koliko je bilo četvrti. Ovu mjeru u nekim daljnjim selima zovu uborak.
Rekli smo da se mlatilo maculom i šibunima, nekad i po cijeli dan naizmjenice, ako ima dosta
žita a malo čeljadi u kući. Onda je tom došlo veliko olakšanje kad su ljudi počeli uveživat
konje i to po dva skupa, rijetko po tri i sasvim rijetko po četiri, da konji to žito vrhu, trljaju
njihovim nogama. Konji se češće okreću sad na jednu sad na drugu stranu, da im se ne
zamantra te da ne panu i ispute se, pak i zadave. Tako bolje i uvrhu, s tim što se često žito i
slama promeće onim drvenim vilama a zatim se i podmeta metlom da konji bolje uvrhu.
Znam i to da bi mnogi ljudi žalili konje, pak bi ih pustili ranije dok nije još gotovo, pa onda
prihvati opet šibune u ruke pa udri. Ali konji su ipak ljudima puno pomogli i zamijenili
šibune.
Pa kada bi se to zgotovilo i bilo sasuto u vunene kostretljane vreće, opredene i izatkane od
ovčje vune ili kozje, onda onako oznojan nešto pojedi pa hajde odma opet žeti žito a muški ga
slagat u snopove i nosit da ga ne raznese vjetar. Znam i to da su ljudi u Prvom svjetskom ratu,
kad je bila nestašica konja vrhli žito i sa volovima, u jarmu, razumije se. Ali znam i to da
magarca ovdi ne hrane, ali i kad bi jih bilo oni neće da vrhu žito. Jedino tako ako ga ubace
utroje, njega između dvije mazge ili konja, ali i tako teškom mukom, neće pa neće. Ne
pomažu ni batine. Magare ko magare.
Pa kako smo rekli da se žito sijalo, moramo napomenut i to da su to sijanje, osim motike i
ruka, sijalo se i oralo i volovima. Sa dva vola bi se oralo drvenim ralom, Ljesinom, ustvari to
je zvani Prlj. Pa se tako kaže „Đe ore plug tuj rađa kruh, đe oru ralom tuj žito slabo, đe ore
prlj tu raste trn“. Takvo oranje zemje prljem i volovima, zemlja se ravna ako nije jako mokra,
onda se brana drvenom branom. Širina je brane oko 60 cm a dužina točno sedam ljudskih
pedalja. Toliko je točno dug i jaram u koji su uvezani dva vola a za čije je sredinu privezano
ralo, prlj, koji ore zemlju. Brana je toliko duga da poravna stope volova i ratalja. Ali ako je
zemja jako mokra i puna trave, onda se ta zemlja ravna motikama i u posljednje vrijeme
grabljama, ali svakako treba poravnat.
Pa kada smo rekli sve o žitu, kako se sijalo i kako se želo, na gumnu mlatilo ili vrhlo, onda
treba da znamo i kakvo je bilo to gumno, prije, u sva stara vremena, i kakvo sada, u novija.
Gumno bi se ogradilo kamenim zidom u krug, visina toga zida bila je od 50 do 70 cm, a širina
toga kruga gumna od najmanje 10 do najviše 13 lakata. Lakat je naziv veoma stare mjere, od
jednog drvenog komada dužine 50 cm, koji je na sebi imo na sredini jedan zarez i dvoje
oznaka puta, na svakom četvrtini, sa lakat i kvarat ili lakat i po. Dobijo je ime lakat po tomu
što ga je u svemu zamjenjivala čovječja ruka sa vrh prsta do lakta. Tako bih ljudi premjerali
zemlju ili zid, i slično. To se gumno pravilo prema mjestu i mogućnostima, gdje su najbolja
ona od 12 lakata jer u njih je moglo da slobodno vrhu dvoje konja, pak i troje. Pa i onda ako
su zli i ako biju nogama. Čovjek koji s njima vrše mora se čuvat, on uvijek stoji u sredini
gumna. Kod zlih konja mora da bude najviše oprezan kada se oni pokušaju sami okretat ili ih
on okreće, da mu tada ne upute rafal u prsa. Dno od toga gumna prije bilo je svako nabijeno
zemljom, gnjilom, koja bi se pod sam početak vršidbe dobro natopila vodom pa onda drvenim
maculama mlatila da se dobro zbije. Onda se pokrije da se dobro osuši pa onda vrsi. Gumno,
kada se ne vrše, opet se pokriva obično bobovom slamom ili od bobice. Ako po tom gumnu
padne kiša opet ga treba zbijat i tuć, i držat pokrivena da ne ispuca zemja. Sve pukotine okolo
po zidu morale su se oblijepit balegom, radilo se to ovako. Kupila bi se svježa goveđa balega,
onda bi se uzeo pepeo od drva, lug, i izmiješala pola i pola i nadodavalo vode koliko treba da
se dobro izmiješa. Onda se rukama zamaziva kud i koliko treba. Ko ne hrani goveda doma,
donesi od drugoga, ali samo svježe, freške.
Pa kada je to sve žito gotovo onda u vrećama netko stariji koji ne ide na žetvu treba da to sve
uredi za mjevenje, da ga izrešeta na rešeto i u rukama prebere i očisti. A onda opet ženske
naspu varićak pa melji u žrnjima. Varićak je stara mjera, pola polustarice, rad i oblik od drva
isti kao i polustarica. Žrnji su od posebnog kamena, dva komada isklesana, s tim što je gornji
na sredini šupalj i tuj se rukom uspilje žito a drugom se rukom okreće gornji žrvanj i žito
melje tako što je u jedan kraj pričvršćena ručica ili štap za koji se drži rukom i okreće. Ove su
žrvnje ljudi kupovali gotove iz Bosne. Imala ih je gotovo svaka kuća za se, a onaj koji ih nije
imao, jao ti ga se njemu, on mora da ide mjeti kod susjeda i to onda kad susjeda ne melje. A
kruh treba da bude gotov da se more uputit na poso ujutro kada ide i drugi. Mjelo bi se zimi
uvijek uvečer, po noći, a ljetima preko podne a i drugdje preko potrebi. Onda ljetima kad
nestane žita a kruh treba, onda bi znali užeti ječma i ranije dok je zelen pa ga ko žito pržit na
sasiji i osušit za da se more samjet, zvana prga. Sasija ili sać jest gozdeni predmet čime se
poklapa kruh, pogača, kada se peče na ognjištu, na koji se navali žerava.
I sa svom tom nevoljom i teškim radom ipak bi ženske uz žrnje mjele i pjevale pjesme.
Rijetko je ko mogo gonit mjeti na mlin, vodenicu, jer je tih mlina bilo malo. Osobito se to nije
moglo gonit iliti nosit ljetima kada je nestašica vode svuda. Evo jedan primjer iz Majkova..
Neki ljudi iz sela, i to Janjić i Popović, nasuli doma po vreću žita pa na vrat i nose samjet za
Stjepanj dan, za feste u selu na tri augusta, i oni to poniješe na vratu na Rijeku dubrovačku.
Ali tamo tada nijesu mogli samjet, a teško se vratit, i produže u Mline u Župu Dubrovačku.
Ali i tamo isto obrnuli vodu za natapanje i ne mogli oni žito samjet, pak da ne vrate opet žito
doma, produže na Ljutu u Konavle. I tek tu samelju i opet na vratu ponesu kući u Majkove.
Jedan od ovih bijo je djed Miha Popovića, sada 1972. najstarijeg Majkovca rođena 1880.
godine, sada su mu 92 godine. A to je moralo biti u 18 stoljeću. Kako i ostali narod, tako i
Majkovci znaju što to hoće reći „u znoju lica svoga jesti ćeš kruh svoj“.
Sada u ovo par zadnjih godina žito se ne šibuna, vrhu ga konji, gumna su sva od kamenih
ploča i od cementa, ne treba ih zbijat ni pokrivat ni okolo lijepit rukama. Sve žito što rodi
ostaje onomu ko je radio okolo njega da ga on i uživa. Prije je, kako rekosmo, oko toga
trebalo dosta vode a te vode nije bilo, a danas je ima izobilja, svuda i svak. Sve žito danas
melju mlini vodeni ili motorni, žito nosi konjska snaga ili automobili !? A ipak svak sada kaže
da je teško raditi ovo ili ono, i da je umoran, ili je to daleko, ili se ne isplati, ili ne more se
stignut i slično tome. Ali se ne čuje više nigđe ni pjesma, ni uza žrnj, ni noću na žetvi, ni od
kiriđije za konjima, ni momci noću, ni čobani na paši za stokom, ni baka unučetu u kolijevci,
ni majka djeci. Sve je zamuklo, sve je snuždeno i šuti i misli a da ni sam ne zna što da misli.
Pored svega zamukla je i ona pjesma
„uzo djedo svog unuka, metno ga na krilo,
pa mu pjeva divne pjesme što je nekad bilo,
kakvi jadi stare naše prije pritiskaše
i što oni žrtvovaše da nam bude lakše!“
Kroz Prvi svjetski rat, u nestašici kruha tukle su se kuželjine i miješale u kruh, te gnjilo drvo.
Kljenova kora se tukla i mjela i jela, te prženi žir, želud od česvine. Drop od vina, loze, i do
šta god se došlo. Pa i u Drugom ratu isto slično. Ljudi su umirali od gladi, a koji ne umriješe
jako iznemogoše.
_______________________________________________________________
/ iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova’, Pero Cvjetović – Peruško, stranice 196-204./
