Reko sam kako se sve dolazilo do vode ali nijesam reko kako su se ljudi dalje s njom služili u Majkovima i okolici. Vodu su nosile obično ženske uprćene na leđima i to pletenim vunenim ili kozjim užem, od ovčije ili kozje dlake.
Uže se plete u petero ili u sedmero, dok se obične uzice za torbe ili za vezati vreće plete u troje. Vodu bi nosile u drvenim posudama, Batalugama, dugačkim i plosnata jajolista oblika slično malim bačvicama, sa čepom u sredini dna na koji se voda nalijevala, i drugi odma do njega na boku pod vrhom na kojeg se voda toči pomalo nagibajući. Ove su bataluge držale od četrdeset i pet do pedeset i pet litara.
Bili su još i takozvani Bucoli1 koji su držali obično dvanaest litara a mogli su i viši bit. Oni su se nosili za narod kad bi bilo više čeljadi. Kao običan tip pumpe, ručne prskalice za prskanje ili polijevanje loze, tako su se nosili isto o ramenima. Još su bile i zvane Motore2 veličine obično oko četiri do pet litara. One su se šile od dotrajalih mjehova za vino. Sa strane pri vrhu imale su ručku od istog materijala, tipa sadašnjeg termofora za vruću vodu.
Ali jedno od najstarijih sredstava za nosit vodu od kuće i to težaci, žeteoci, kiriđije i čobani, bile su tikve vodenjače koje su ljudi uzgajali doma. Bile su obično tri vrste tikava i to tikve pletare, tikve grbače i tikve ploske. Pletare su bile tipa ‘lijevak’, ili kako mi zovemo špijerlica, s tim što je od zametka rasla od pet do osam centimetara a onda se naglo širila dok je na vrhu bila skoro ravna. Onda bi se izvrtijo otržak za na nj pit vodu, dok je ona bila opletena žilom od vinove loze i sa ručkom poviše grlina da se može nosit u ruci. A ujedno pleter štiti i pri padu, prazna se lako razbije. Veličine su različite, obično od dvije do osam litara a more i više.
Grbače su isto take, samo su nešto ispod vrha prištinute3 pa se za to veže uzica i ne treba jih plestit. Gornji vrh obično sačinjava jednu četvrtinu, dok donji na kom sjedi sačinjava tri četvrtine. Treće su ploske. Rastu potpuno okrugle kako mjesec. Ona se vrtu sa strane da je lakše za pit iz njihe i one se moraju oplestit okolo lozovom žilom, a u zadnje doba gozdenom žicom .
Koji je doseljenik tikve donio u Majkove ne znamo ali se zna da su one postojale još u petnaestom stoljeću, pa sve dok ih nije potislo stakleno posuđe. Od godine 1930. ne zna se da ih više iko sadi, niti se od drugoga svjetskoga rata više upotrebljavaju igdje kod nas.
Tikve su sadila skoro sva domaćinstva tako da bi izdubli neđe kod kuće bar jednu pasu, kućicu, i u nju se stavio gnoj i onda sjemenke od tikve koje su bujno rasle uvis. Tuj bi se zabola neka trklja da se stabljika za nju hvata. Ona se hvatala sama isto i na isti način kako i vinova loza. Imala je lijepe, uvijek bijele cvjetove ispod kojih bi izrasto plod. Na jednoj su se stabljici ostavjale obično jedna do dvije tikve, a u kućici obično dvije stabljike. Ostalo se s nje sve otkidalo zada veće uzrastu i da bolje sazriju. Jer su stabljike trebale puno vode za razvoj a vode nije bilo. Pa bi se pri stabljiki privezala za trklju ili bi se podanj podbacila drvena štica da se plod ne ošteti i da pravilnije raste.
U Majkovima u Ćurčije znam najveću od petnaest litara veličine. Stari mi je Ivan Vojvodić pripovijedo da je na otoku Mljetu gledo tikvu od šezdeset i tri litre, pa to je barijo. Naša poslovica je ‘Tikva je pošla sto puta na vodu ma se je jedan put razbila’, ili druga ‘Jadan ti sam, al’ sam nisam gladan kruha, žedan vode, nego pravde i slobode’.
1 Bucoti, Bucoli ili Bucati – nejasno napisana riječ, drugi samoglasnik i naredno slovo su nejasni
2 Motore, Matore, ili slično . Prvi i dugi smoglasnim je nejasan, na oba mjesta može biti o ili a
3 nejasna riječ
/ iz ‘Zapisa iz prošlosti Majkova’, Pero Cvjetović – Peruško, umetak iza stranice 185. s nadnaslovom Još nešto o vodi /
